RATNE PRIĆE - heroja domovinskog rata

MASLENICA: Obrana Kašića

Na prijelazu siječnja u veljaču, 1993. vođene su nadljudske borbe za očuvanje oslobođenog dijela zadarskog zaleđa. U tim borbama, posebno za selo Kašić, pripadnici 3. bojne 3. gardijske brigade, ne žaleći svojih života obranili su Kašić, a time vjerojatno i sam Zadar.

Krajem siječnja l993. za samo tri dana završen je prvi dio akcije “Maslenica” koja je pokazala kako Hrvatska ima snažnu vojsku sposobnu da oslobodi privremeno okupirana područja. U tri dana (22. - 25. siječnja) u snažnom naletu hrvatskih redarstvenih snaga i Hrvatske vojske oslobođena je cjelokupna tzv. “ružičasta zona” zadarskog zaleđa, područje sve do velebitskih visova Velike i Male Bobije, preko Rovanjske, Maslenice, petnaestak zadarskih sela, sve do Babin Duba iznad Sukošana, zadarska zračna luka i Novsko ždrilo. Četnici su doživjeli veliki poraz i bili su u potpunom rasulu: Obrovac je praktično već pao, bio napušten, a govorilo se kako se moglo ići sve do Knina. Odgovarajući na takva pitanja, načelnik Glavnog stožera Hrvatske vojske, general zbora Janko Bobetko, svojedobno je odgovorio: - Operaciju smo uspješno izveli u dvije od tri planirane etape, treću nismo ostvarili zbog intervencije iz svijeta, pa čak i ozbiljnih prijetnji…

Oslobađanjem velikog dijela okupiranog teritorija završen je prvi dio akcije “Maslenica”, ali je sada trebalo ostvariti i onaj, ne manje težak dio: zadržati dostignute crte jer su Srbi u međuvremenu uspjeli prikupiti velike snage i angažirati ih na crti Novigrad-Kašić. Hrvatske snage koje su sudjelovale u uspješnom prodoru bile su iscrpljene trodnevnim borbama i valjalo je angažirati svježe postrojbe koje će moći očuvati dostignuto. Odluka je pala da se na tom dijelu bojišnice rasporede dijelovi 3. gardijske brigade.

MOJ KUT

Noćas ništa nisam sanjao. Ili sam zaboravio. Osluškujem klatno sata. Tik-tak, tik-tak tik… Život mi je kraći za svaki njihaj. Ne vidim ga. Zora još nije probila jutro ove veljače. Samo čujem otkucaje izmiješane s još jednim kucanjem. Sve glasnijim. To moje srce lupa poput bata. Pritišćem prsa želeći ga utišati. Pored mene duboki ženski udisaji. Ravnomjerni, spokojni, bezgrešni. Slušam, osluškujem…
Odjednom zaurlaše moćni motori tenkova. Gomilaju se tu ispod Kašića. Kroz suton vidim cijevi. Počinju rigati plamen. Granate ruše zidove kašićkih kuća. Bježim u drugi zaklon. A granate kao da traže baš mene. Pokušavam okupiti momke. Mata, Debeli, Smrčo i onaj mali kome nikako ne mogu upamtiti ime su tu, pored mene. Mali se skupio. Skoro da i ne diše. Nov je, nije prošao pakao Nuštra kojega smo tijekom one noći u studenome, nakon pada Vukovara, tri puta gubili i tri puta vraćali. Ni vukovarsku bojišnicu nije okusio. Tu su i Okučani, kolovoza ‘91. kada se Čeleketić spustio iz Bjelovara s tenkovima čekajući Uzelca da stigne iz Banja Luke. Prešli su Savu, ali smo ih na maloj Savi zajebali. Srušili smo mostić i trebalo im je deset dana da naprave ponton preko podvodnog terena i prevezu tenkove. I onda su nas sjebali. Uzelac i Čeleketić gazili su sve do Mašića, sedam-osam kilometara prije Nove Gradiške. Tek smo ih ondje uspjeli zaustaviti. No, ta crta stoji do danas, veljače 1993.
Debeli se dere, ali ga ne čujem od tutnjave granata i eksplozija tromblona i ručnih bombi. Nešto mi rukom pokazuje ali ne vidim ništa. Samo dim i odbljeske. Jebi ga, ne poznajemo selo niti teren. Tu smo tek nekoliko sati. Dovezli su nas helikopterima iz Slavonije u Zadarsko zaleđe, nakon što je 4. splitska stigla skoro do Debelog brda. Nakon četiri dana borbi povukli su ih. Iz napada prelazimo u obranu. Sada očekujemo protuudare četnika koje moramo izdržati i pritom zadržati 70 kilometara osvojenih crta. Najvažniji je Kašić. Između nas i Zadra nema vojnika. Padne li Kašić, pada Zadar.
Prije samo par sati spustili su nas s neba u makiju i kamenjar. Nakon šume i blata - ovo nam je nepoznato. Granate padaju, kamenje poput gelera leti na sve strane. Tuku nas topovima i tenkovima. Gori kamen. Četnici izviru sa svih strana! Sakupio ih Martić, Arkan, Dragan, Milanović… Ima i Nišlija. Ne znam na koju stranu da pucam. Tek sad vidim što mi Debeli pokazuje. Pristiže kamion s petnaest naših momaka. Kod kašićkog groblja ih dočekuju četnici. Iskaču i pod vatrom hvataju položaje. Tunja i Stipa nisu uspjeli. Primili su cijeli rafal. Tunja se presavio preko volana dok se Stipa naslonio na sjedalo. Izgleda kao da spava. Preživjeli u trku pucaju na četnike. Padaju još trojica. Pucamo iz svega što imamo. Čini mi se, što žešće pucam to je četnika sve više. Mijenjam okvire. Ne znam odakle izviru. Meci zvižde sa svih strana. Odjednom se vatra pojačava. Ne okrećem se jer nadiru iz te jebene makije.
– Napadaju nas leđa! - viče Debeli.
Okrećem se prema groblju. Ne vjerujem onome što vidim: nadgrobne ploče se dižu i iz njih izlaze četnici i pucaju nam iza leđa. Našli smo se između dvije vatre.
- Negdje su probili - viče Smrčo.
Ne mislim o tom, spašavam glavu. Hvatam ručni bacač i pucam po groblju.
– Pobili su momke! – u uho mi se dere Mata. Ne znam tko je nastradao. Ne znam tko je živ. Vidim nas četvoricu, valjda su ostali iza zidova i kuća.
– Tenkovi! - dere se Mali.
Koji jebeni tenkovi? Okrećem se i čujem ih gdje urlaju Kašićem. Debeli skuplja momke. Skoro cijela desetina je tu. Zbrajamo se. Čitavi smo, a od oružja imamo raketne bacače i zolje. Trčimo preko groblja ka kašićkoj crkvi ne bismo li presjekli put tenkovima. Preskačemo spomenike i poluotvorene grobnice. Iz jedne viri sivomaslinasta uniforma, dvojica su se presavila preko križeva, nekolicinu vidim na nadgrobnim pločama.
– Baš su izabrali mjesto za umiranje - u trku viče Joza.
- Jebiga, nisam ih ja poslao.
Tek kasnije ću saznati da su upravo oni pobili onih naših petnaest momaka iz kamiona. Hvatamo se kuća u ulici kojom treba proći tenk. Smrčo je već zauzeo položaj. Suknuo je plamen iz raketnog bacača i kupola ruskog M-54 odskočila je kao nožem prerezana. Ulica gori. Tu su i ostali momci i vatra je koncentrirana na tenkove koji kao baklje gore u Kašiću. Preživjeli bježe. Sudaramo se. Prsa u prsa. Tko koga. Mrak je, samo odsjaj gorećih tenkova osvjetljava kašićku ulicu i ljude koji se ubijaju. Odjednom prestaje pucnjava. Nakon pakla – tišina. Do bola. Skupljamo se. Desetkovani smo. Smrčo je dobio u nogu, pa promuklim glasom šapće kako to nije ništa. Šutke vodim momke ka prvim crtama. Ondje nikoga nema. Ove noći smo opstali. Kašić je ostao naš. I Zadar.
Sviće. Samo klatno sata u ravnomjernim razmacima remeti tišinu tog jutra veljače 2009. Ustajem, skidam gornji dio pidžame. Mokar je od znoja. Ponovo liježem i gledam u smjeru sata i otkucaja. Jebiga, to je moj kut gledanja već deset godina. Od kada sam razvojačen. I uvijek isti sat. I njihalo. I kut.

Kota 212

Sklapam oči. Umjesto sna opet Kašić. Opet topovi i tenkovi bljuju smrt. Četničko topništvo doslovce je preoravalo kamenjar. Prema nekim proračunima na kvadratni kilometar zemljišta, kamenjara, padalo je oko 8 tisuća projektila. Gorjela je zemlja i nebo. Nastojimo im se privući što bliže kako nas ne bi mogli precizno gađati. Nakon iscrpljujući borbi u kojima nam je pedesetak ljudi poginulo ili ranjeno, prema vojnim mjerilima - mi smo praktično bili neuporabljiva vojna formacija.
Nije nam padalo na pamet jebeno povlačenje. Previše toga smo ostavili u tom kamenjaru i makiji da bismo se sada povukli. Zamjene nema. Četvrta splitska je nakon ofenzivnih akcija na odmoru, a Prva gardijska na Velebitu. Nema nikoga više. Osim nas. Zapovjednik Mladen Kruljac, naslonjen na stol, sluša. Ispred njega je specijalka. Vidio sam da se on već složio s nama i da nas iz Kašića mogu samo mrtve odnijeti. Vjerovali smo mu, a on je vjerovao nama. Na terenu nije bilo razlike. Zapovjednici i vojnici zajedno su držali položaje. Preko motorole smo uhvatili Arkanovu poruku upućenu četničkom štabu: „Tučemo ih celi dan, a ne beže. To su, bre, fanatici. Osvetimo naše mrtve“. Tog dana, 2. veljače 1993., helikopter je tri puta slijetao kako bi odvezao za Knin mrtve četnike.
Krenuli smo na nove položaje, stizale su najave o novom četničkom napadu. Ovoga puta pripremili su oko tisuću pješaka i 19 tenkova koji su opet imali jaku topničku potporu. Šutke smo zauzimali položaje na koti 212. Moji dečki iz vojne policije držali su položaj prema Smilčiću, nedaleko ceste koja je prolazila prema Debelom brdu i Benkovcu. Prostor između nas i Debelog brda dijelilo je petnaest ničijih kilometara. Prolazio je već treći dan, a borbe su stalno trajale. Već pedeset sati. Opet je započela topnička vatra. Nedaleko od nas pala je granata. Zapušilo se, prašina nas je prekrila. Vidim, dečki me zapanjeno gledaju.
- Jesi l’ živ? - s nevjericom pitaju.
- Jesam - gledam se. Sve je tu, ruke, noge. Ništa me ne boli. Ustajem. Kad sam malo bolje pogledao vidim da mi nema džepa s nogavice. U njemu je bilo streljivo. Kao da je žiletom odrezan. A meni ništa.
- Nema municije - kažem.
- Jebeš municiju – viču - Glavno je da si ti živ.
- Sam Bog te spasio - govori Debeli dok me pregledava i ne može se načudi da nemam niti ogrebotine.
– Ako nisi sad poginuo, nećeš nikada – kaže Jaki.
No, vremena za zahvaljivanja i iščuđavanja nema previše. I dalje nas tuče topništvo. Bili smo iscrpljeni, nedostajalo nam je municije, baterije motorola su prazne. Pomoć nismo primali. Bili smo praktično blokirani. Tu ne razmišljaš puno. Čuvaš suborca, on tebe. Čuvaš glavu i položaj. Hladnoća je nepodnošljiva. U životu mi nije bilo tako hladno. Vatru nismo palili. Preko motorole saznajem da je kod Ive, Keve i Sabljaka isto. Svi iščekuju četnički napad. Odjednom je krenulo. Iz tri smjera počelo je nadirati tisuću četnika sa devetnaest tenkova. Tu su domaći četnici, šešeljevci, pančevci, arkanovci, Vukovi s Vučjaka… Borba traje satima.
Odjednom se predamnom stvori Ivo koji je zapovijedao našom grupom na koti 212 u selu Laketići.
– Opkoljeni smo! – reče.
Jebiga, četnici su opet iskoristili ogromni prazni prostor kojeg nikako nismo mogli popuniti nakon što se jedna dalmatinska brigada preko noći, bez najave, povukla. Više se ne uzbuđujem. Što je tu je. Odluku smo davno donijeli. Samo, kako što skuplje prodati kožu? Noć se spustila. Motorole ne rade, baterije su prazne. Zapovjedniku Kruljcu ne možemo javiti naš položaj kako bi nam pritekao u pomoć.
- Jedini izlaz nam je proboj – kažem Ivi.
Potvrdno klima glavom. Nemamo municije, protuoklopna sredstva davno smo već ispucali na tenkove. Opskrbe nema. U pomoć se ne možemo ufati. Sami smo. Proboj je jedini način. Tko preživi, preživi. Samo je jedna želja: ni pod koju cijenu četnicima ne smijemo pasti živi u ruke. Imamo stravična iskustva.
Svi smo za proboj. Dečki prate svaki moj pokret kao da očekuju da ću nešto spasonosno smisliti. Otvoreno im kažem što nas čeka.
- Jebiga, nije prvi put. Samo da prije kraja uspijem po četnicima ispucati ova dva posljednja okvira – ravnodušno se Smrčo.
Odjednom je utihnulo. Četnici su posljednji juriš ostavili za jutro kako bi nas po danu bolje vidjeli i pomeli. Ne znaju koliko nas je. Da su znali, vjerojatno bi te noći nastavili napad. Ovako su nam i sami, ne znajući, pružili mogućnost za spas. U tim trenucima Ivan preko motorole uspijeva dobiti zapovjednika Kruljca. Uspio mu je samo reći:
- Opkoljeni smo, kota 212.
U tom trenutku nestalo je iz motorole i posljednjih mikrovolti koje su nam, kasnije će se pokazati, život značile. Zavladala je tišina. Tu i tamo čuje se zveckanje oružja koje pripremamo za posljednji juriš. Svatko je zabavljen svojim mislima i čeka zapovijed za proboj. Brojčanik na satu pokazuje da je 21 sat. Mrtvačka tišina i dalje caruje. Odjednom, noć prolomiše detonacije, pucnjava, a uzvici se izmiješaše s kricima. Pogledali smo se zbunjeno. Po nama nitko ne puca.
- Što se zbiva? – zbunjeno će Debeli.
S druge strane detonacije su se pojačavale. Bljesnuli su i prvi požari. Motori srpskih tenkova su bjesomučno radili.
- To je Kruljac! - zaurla Smrčo.
Kao po zapovijedi, skočili smo i jurnuli na četničke. Našavši se između dvije vatre počeli su se u panici povlačiti bacajući opremu kako bi brže bježali. Odjednom pred nas iz mraka izroni zapovjednik Kruljac s momcima. Ljubljenju i grljenju nije bilo kraja. Suze su nam curile niz garave obraze. Bili smo opet zajedno.
Što se zapravo dogodilo? Nakon što je primio Ivinu poruku Mladen Kruljac pokupio je sva raspoloživa protuoklopna sredstva, municiju, lakše ranjenike, kuhare… sve one koji su mogli hodati i krenuo nam u pomoć. Iznenadili su četnike, u kratkom vremenu uništili im većinu tenkova, a kada smo mi krenuli druge strane među četnicima izbila je panika i preživjeli su pobjegli put Debelog brda.
U zoru su se pokušali pregrupirati. Imali smo vezu s našim topništvom u Islamu Latinskom. Gledao sam njihova četiri tenka i pješake kako se prikupljaju. Svi u crnim odorama. Dao sam koordinate. Uslijedila je naša topnička vatra. To je bilo strašno i gledati. Pogađali su ih kao na tanjuru. Nastala je panika i četnici su opet bježali put Smilčića. Tu se nije moglo promašiti. Naprosto su desetkovani. Poginuo je i sam pukovnik Milanković, zapovjednik zloglasnih Vukova s Vučjaka koji su zulume činili po Slavoniji. I gle, baš je od Slavonaca stradao, i to u Dalmaciji. Bio je to krah četničkog nastojanja da vrate okupirana područja. Gubici su im bili strahoviti, a sam je Martić potjerao Željka Arkana. Rasulo je na ovom dijelu bojišnice bilo očito.
Svanjuje. Zidni sat neumorno otkucava: ma-sle-ni-ca, ma-sle-ni-ca…. S balkona promatram sunce kako se promalja iznad Dilja. Ispod je Slavonski Brod, još mamuran od prolazeće noći.

Lokacija: Kašić
Spomenik podigli: 3. GBR “Kune”
Tekst na spomeniku: 3. Gardijska Brigada Kune, Hrvatska Vas zaboraviti neće
Popis poginulih branitelja: Josip Andrečunko, Dubravko Antunović, Nikola Bogić, Drago Bilić, Josip Bobošević, Željko Boduljak, Zvonko Bureš, Nikola Butković, Vjeran Buzgo, Saša Hlušec, Josip Hrvojević, Ivica Kadić, Dajan Kesić, Željko Kovačević, Bojan Lupša, Antun Majetić, Ivica Majetić, Darko Malirujek, Marko Marković, Franjo Marinović, Dubravko Marošan, Željko Mijić, Stanislav Milas, Franjo Milković, Zoran Modić, Božidar Moher, Josip Stojko

Prošlo je više od 18 godina kada su naša obična druženja uz kavicu krenula u nekom sasvim drugom pravcu, prema nečemu što će nas promijeniti kao osobe i ljude, promijeniti nam živote ili, još gore, oduzeti ih. Tada to još nismo znali, a i da smo znali, vjerujem da nitko od nas ne bi odustao. Bili smo različiti, ali odlučnost i želja da sačuvamo i obranimo naše domove i obitelji, domovinu, bila nam je zajednička, nepokolebljiva, nesalomljiva. I to nas je povezalo, trajno. Počeli smo se intezivnije družiti, brusiti oštricu naše odlučnosti, usmjeravajući je prema zajedničkom cilju. Pripremali smo se za rat. A on je bio sve bliže i bliže, zvjerstva koja su se događala pod krinkom očuvanja „domovine“ i „bratstva i jedinstva“ , boljela su nas i učvršćivala našu odlučnost da se moramo tome suprotstaviti, da se protiv toga moramo boriti makar nam to bilo zadnje u životu, da bismo sutra sami sebi i svojoj djeci mogli pogledati u oči, ako preživimo.

Bili smo svjesni da rat ne donosi ništa dobro ni lijepo i da su nam glave u torbi. U početku bilo nas je 9. Vjerovali smo jedan drugome, znali smo da nitko nikoga neće ostaviti na „cjedilu“ ako bude „gusto“. Bili smo ekipa.Prije odlaska na ratište, svakodnevno smo, u 5 u jutro, ustajali i pokušali „nabiti“ malo kondicije trčeći po Kijcu. Znali smo da će nam trebati, da će nam možda upravo to, sačuvati glave.Preko dana vježbali smo orijentaciju, čitanje topografskih karata i snalaženje na terenu, neki su prvi put u životu vidjeli topografsku kartu i pravi kompas. Bili smo nestrpljivi i jedva čekali da napokon krenemo. Kad je konačno stigla zapovijed da krećemo, nismo mogli dočekati trenutak da se ukrcamo u vozila.

Prvu noć proveli smo u Krivom putu, tek drugi dan smo nastavili do Otočca. Po prvi put postali smo uistinu svjesni da rat nije samo na televiziji „tamo negdje“ prolazeći kroz selo Brlog. Skoro ni jedna kuća nije imala krova, samo crni čađavi zidovi, hrpe cigle i rupe od metaka po fasadama. U Otočcu smješteni smo u srednju školu, po učionicama u prizemlju „jer je prizemlje sigurnije ako bude granatiranja“ tako su nam rekli. Škola je bila djelomično bez krova i bez jednog pročelja, posljedice granatiranja. U učionicama 40-50 ljudi, ne možeš se ni ispružiti, a da nekome ne gurneš nogu u glavu. Pokupili smo našu opremu, popeli se na kat i zauzeli jednu učionicu samo za nas 9, milina, mjesta koliko hoćeš. Na prozorima ni jednog stakla, samo deke zakucane za okvir prozora, zamračenje zbog granatiranja.

Slijedećeg dana krenuli smo. Ukrcali se u vozila, šutljivi, tihi, ozbiljna lica i sa strepnjom u srcu. Prva crta bojišnice bila je u Drenovom klancu, nekoliko kilometara od Otočca. Kad je kolona skrenula u Drenov klanac definitivno smo postali svjesni da se događa nešto strašno i nama, do tada, apsolutno neshvatljivo. Sve kuće bez krovova, izrešetane, čađave. Po jarcima uz cestu izrešetana i spaljena vozila. Povremeno se čuje neki pucanj, eksplozija, rafal. Zamijenili smo dečke koji su bili na položajima više od 24 sata. Sitna kišica upotpunjavala je tu sumornu sliku izmučenih, mrkih ljudi s kojima smo se mimoilazili.

Smjestili smo se po ostacima kuća, odložili višak opreme, preuzeli položaje po improviziranim zaklonima i zemunicama. Gdje su četnici, pitali smo, na koju stranu moramo paziti, pucati? Desno iza brda je Otočac, lijevo iza brda je Brinje, na brdima su naši dečki, četnici su naprijed, ispred vas, bio je odgovor. Dio naše ekipe krenuo je „razgledati“ teren, malo izviđati.Krenuli su na lijevo brdo, prema Brinju. Ostali su pokušali kuću bez krova, prozora, vrata, punu krša pripremiti za prenoćište. Jedva da je prošlo podne.Sitna jesenska kiša uporno je padala. Grč u želucu malo je popustio. A tada je nastao pakao. Po prvi put smo vidjeli i čuli rat iz neposredne blizine, po prvi put smo postali meta. Rafali sa svih strana, zvižduci granata, eksplozije, bljeskovi.

Nakon prvog iznenađenja, uzvratili smo. Prvi put u životu pucali da sačuvamo glavu, pucali da ubijemo. Bilo je to naše vatreno krštenje. Skoro tri sata, neprekidno, četnici su „tukli“ po nama minobacačima, VBR-ovima, zoljama, OSA-ma, tromblonima, „šarcima“, puškama. Jedino „ozbiljnije“ oružje kojim su naši dečki uzvratili bio je Browning 0.50 , protuavionski mitraljez montiran na TAM-ića. Četnici su nam poželjeli dobrodošlicu. Saznali smo kasnije da tako pozdravljaju „nove“ jer imaju dojave iz grada. Kad se nakon tri sata ta uraganska vatra svela u „normalne“ granice i na kraju sporadične pucnjeve, već je bio sumrak,kišica je i dalje sipila, crta bojišnice nije se pomaknula. Saznali smo da, na žalost, ipak imamo 4 ranjenika koji su, zahvaljujući odlučnosti i hrabrosti našeg doktora i njegovog vozača, pod kišom metaka, ukrcani u sanitetsko vozilo već prebačeni u bolnicu. Izrešetano sanitetsko vozilo i metak u kundaku doktorovog kalašnjikova, bili su rezultat uspješne akcije izvlačenja ranjenika.

Dio naše ekipe vratio se iz izviđanja, svi živi i zdravi, malo blatnjavi i mokri, blijedi. Odahnuli smo, ostali smo svi na broju. Smjestili smo se u jednoj prostoriji „naše“ kuće-prenočišta, spustila se noć, a gusta magla se valjala Drenovim klancem. Vatru nismo smjeli paliti. Postavili smo mrtvu stražu, mokri i promrzli, stisli se jedan uz drugoga i čekali jutro, sretni da smo živi, svako sa svojim mislima. U jutro smo, prije svanuća, krenuli u izviđanje terena. Obronci lijevog brda, prema Brinju, bili su nam cilj. Pronašli smo mjesta s kojih su pucali po našoj prvoj crti. Stotinjak metara iznad i oko 150 metara iza naše prve crte. Stotine čahura, ispaljene zolje, prazni spremnici za rakete OSA, osigurači tromblonskih mina.

Postalo nam je jasno da nismo sami u šumi i da moramo biti krajnje oprezni. Zarekli smo se da nećemo više dozvoliti takva iznenađenja i da je šuma iza naših dečki dolje u rovovima, samo naša. Kroz šumu, oprezni i tihi krenuli smo prema „ničijoj zemlji“ i četničkim položajima. Ne znam koliko smo dugo i daleko hodali i šuljali se. Činilo se da je vrijeme stalo, da ne postoji ni prije ni poslije, samo sada i ovdje, samo uho i oko, ništa više. Zauzeli smo položaj za osmatranje, držali ih na oku i čekali znak za povratak. Kad se dan počeo primicati kraju, krenuli smo natrag. Unatoč našem neiskustvu, znali smo da se ne smijemo vraćati istim putem. Naš zapovjednik sigurno nas je vodio i pod okriljem prvog mraka, vratili smo se u našu „vilu propuh“, mokri i promrzli, umorni i gladni, ali sretni da je sve dobro prošlo.

Druga nam je noć na bojišnici. Slijedećeg dana kad nam je došla smjena, vratili smo se u Otočac, još uvijek napeti i pod dojmom svega što smo proživjeli u samo 2 dana. Imali smo jednu važnu zajedničku karakteristiku, nas 9, a i ostali koji su nam se priključivali kasnije, koja nam je pomogla da ostanemo normalni, da izdržimo prititisak i stres kojem smo bili izloženi. Tek puno kasnije shvatio sam da bez toga ne bismo opstali kao ekipa i da bi se Prskalice raspale vrlo brzo. Bili smo sposobni sve naše napetosti i strahove, koji bi se sakupljali tijekom naših izviđanja po šumi i neprijateljskom teritoriju, povratkom u bazu, ostaviti ispred vrata spavaonice, skinuti kao čizme.

Ulaskom u spavaonicu, zavlačenjem u vreće za spavanje, unatoč umoru, nismo spavali. Pričali smo viceve, podbadali jedan drugoga, smijali se, istresali stres iz nas, opuštali živce. Tek poslije sat i više vremena, malo pomalo postajalo je sve tiše dok nas konačno umor ne bi svladao. Nerijetko su u našu spavaonicu dolazili i drugi dečki iz satnije, velikih očiju, stisnuti i napeti, nemirni. Uvijek su odlazili opušteniji, mirniji i bez grča na licu. Nakon nekog vremena pronio se glas da je „kod onih spaljenih na prvom katu“ uvijek veselo. Tako su prolazili naši ratni dani. Od danas do sutra, uvijek ispočetka. Prije zore u šumu, poslije mraka u bazu. Jednog je dana počela kružiti priča da negdje gore, kod Svete Petke, gdje su četnici imali položaj, neki četnički snajperist po cijeli dan puca po našim položajima u Drenovom klancu. Neposredno prije Božića 1991.g., dobili smo zadatak da izvidimo o čemu se radi i da pokušamo otkriti tog pucača.

Krenuli smo, kao i obično, pred svitanje, prema Svetoj Petki. Nismo išli svi, samo pola ekipe, preko brda i kroz šumu zaobišli smo Svetu Petku i prišli s druge strane, pretpostavljajući da nas s te strane nitko neće očekivati i postaviti nam zasjedu. Oprezno smo se provlačili kroz žbunje i snijeg. Bilo je strašno hladno, oko -25ºC. Tada smo prvi put čuli kako drvo puca od hladnoće. Nakon trećeg, četvrtog praska i zalijeganja u snijeg, shvatili smo da je to samo drvo. Oko podne približili smo se Svetoj Petki. Jedan je krenuo naprijed izviditi situaciju dok su ostali čekali. Vratio se nakon tridesetak minuta i izvjestio nas.

Na raskrižju puteva bila su dva bunkera-zemunice. Uokolo je vidio petoricu , a na jednoj stijeni bio je i „snajperist“. Imao je poluautomatsku pušku i svakih nekoliko minuta ispalio bi metak prema našim položajima. Nije ni čudo da nije nikoga pogodio. Riješili smo misteriju „snajperista“ koji ne zna gađati. Bilo je očigledno da se četnici osjećaju potpuno sigurno pa smo im odlučili pokvariti idilu i malo zapapriti. Polukružno smo se privukli bunkerima i raspalili po njima. U općoj pomutnji koja je nastala, netko od naših se zaletio do bližeg bunkera , zgrabio šarca koji je virio iz puškarnice na bunkeru, iščupao ga van. Žestoko puškaranje, pokoja bomba, trajalo je četrdesetak minuta. Na našu sreću iz obližnjeg sela četnicima nije stizalo pojačanje. Nakon otimanja šarca počeli smo se povlačiti. Dočepali smo se šume još uvijek očekujući potjeru iza nas ili zasjedu ispred nas. Zato smo se, po običaju, prema našim položajima uputili sasvim drugim, zaobilaznim putem. Kroz šumu smo brzo ali oprezno kretali prema našim položajima. Nedirnut snijeg ispred nas bio nam je nekakva garancija da nećemo uletjeti u zasjedu. Počelo se smračivati kad smo napokon stigli do zadnjeg brda iza naših položaja i spustili se dolje. Zamjenik zapovjednika bojne dočekao nas je i vidljivo odahnuo kad je vidio da smo svi na broju i neozljeđeni, a šarac je postao naša maskota.

Nekoliko dana poslije te akcije, po prvi put smo se „spustili s brda“ na Krk, na nekoliko dana zasluženog odmora i opuštanja prenapetih živaca u krugu obitelji i prijatelja. Šarac je, naravno, išao s nama, a kad smo došli na Boduliju, „prošetao“ je po svim našim kafićima u kojima smo, nekada davno, u neka druga vremena, ispijali kavice i hvatali komade. Sada nam se to bezbrižno vrijeme činilo kao vrlo daleka prošlost i ne tako skora budućnost. Jer rat je tek počeo.

Trebalo nam je 2-3 dana da se donekle prilagodimo društvu i mirnom okruženju bez rafala i detonacija. Trebali smo ostati kod kuće destak dana, ali… Uvijek postoji neki „ali“ . Rat nas je odlučio podsjetiti da je tek počeo, da nije daleko od nas i da se tek zahuktava. Na „našem“ frontu, u Drenovom klancu, dogodilo se nešto strašno.Mislim da je bio 02.01.1992.godine. Sjedio sam doma kasno popodne , igrao se sa sinom i kćerkom, objašnjavao im zašto su nam prozori zamračeni na njihov, dječji način, kad je došao zapovjednik. Ozbiljan, mrk. Odmah sam znao nešto ne valja, da se nešto dogodilo.Rekao je samo: „Spremaj se, idemo!“ . Dok sam spremao ranac i oblačio uniformu, ispričao je ukratko šta se dogodilo. Četnici su krenuli u kontranapad preko sela Glavace i po cijeloj crti obrane u Drenovom klancu.Tenkovi, avioni, jugoarmija, četnici, žestoko i iz svih oružja. Mrtvi, nestali, ranjeni, naši dečki s Krka, Bodulije.
Dok je on to pričao, spremio sam se, djeca su me ispratila suznih očiju, ne razumijevajući šta se događa, imali su tek 6 i 8 godina.

Najprije sam morao do Krka, unatoč zračnoj uzbuni, po gorivo. Vratio sam se u Malinsku i usput pokupio ostatak Prskalica. Krenuli smo u Otočac, a zapovjednik je ispričao ostatak tragičnih događanja u Drenovom klancu. Izloženi silovitom napadu, naši su se morali povući na rezervne položaje gdje je, uz pomoć „A“ bojne ZNG , proboj četnika ipak zaustavljen, ali na žalost, ne bez žrtava. Crta obrane ponovo je uspostavljena skoro po cijeloj dužini, osim sela Tukljace i Novo selo,granična sela prema Otočcu. Sa brda iznad Tukljaca i Novog sela, Otočac bi četnicima bio poligon za vježbe gađanja.

Za ta dva sela nije se znalo da li su ih četnici preuzeli ili ne. To je bio zadatak za Prskalice, pogledati izbliza ima li četnika u tim selima te, obzirom na situaciju, koordinirati ponovno uspostavljanje crte obrane milom ili silom. U Otočac smo stigli oko 3-4 sata u jutro. U zapovjedništvu bojne obavješteni smo o situaciji na terenu i dobili zadatak. Dva voda čekat će u blizini spremni za ponovno uspostavljanje crte obrane.Krenuli smo iz Otočca oko 5.30 prema Drenovom klancu. U selu Lončari ostavili smo vozila. Pješke, kroz šumu i pod okriljem mraka stigli smo na domak Tukljaca, u produžetku je bilo Novo selo. Na brzinu smo napravili plan akcije. Podijelili smo se u dvije grupe. Jedna grupa će krenuti u Tukljace, a druga će kroz šumu produžiti do Novog sela i zauzeti položaj što bliže selu. Ovisno o razvoju situacije, kad prva grupa uđe u Tukljace, druga grupa je trebala ili priskočiti u pomoć prvoj grupi ili pričekati da se povežemo i uđemo u Novo selo. Od Novog sela do četničkih položaja za koje smo znali od prije, bilo je dvijestotinjak metara. Računali smo da će , ako u Tukljacima dođe do kontakta i sukoba s četnicima, druga grupa lakše procijeniti situaciju u Novom selu.

I tako smo se razdvojili. Druga grupa je ubrzo nestala u šumi. Imali smo radio vezu i kad su zauzeli poziciju iznad Novog sela, prva grupa je krenula u Tukljace. Nekoliko položaja-rovova bilo je prije prvih kuća, zaklonjeno rijetkim raslinjem. Tu nismo očekivali nikoga, ali opet, nikad se ne zna. Polako,korak po korak, približili smo se rovu-zemunici. Čisto, ostala tri na ulazu u selo, također. Stižemo do ostataka prve kuće. Klimava drvena ograda, jarak, seoski put izrovan granatama. Polako uz ogradu, puzi jarkom, gledaj oko sebe, traži pogledom nekakav pokret, nešto što ne pripada tu. I tada, odjednom, dobro poznati, opasni zvuk, fijuk granate, procjena, ide na nas, lezi, zabij glavu dolje, dublje. Zaglušujući prasak, smrad eksplozije, grumenje smrznute zemlje i smrvljene ograde, pljušte po nama. Lagano digneš glavu, pogledaš oko sebe, čitavi smo. Ograde više nema, osluškuješ, čuju se nova ispaljenja iz minobacača, još tri komada stižu, fijuk, dobro je, ove ne idu na nas. Padaju jedna za drugom, ni 50 metara dalje od nas prema centru ovog jadnog sela. Tih nekoliko granata navelo nas je na zaključak da u selu nema četnika, ne bi valjda pucali po svojima.

Druga grupa čula je detonacije, pitaju radio vezom šta se događa. Umirujemo ih i idemo dalje prema centru sela. U centru sela zaklonili smo se pod zid neke polusrušene kuće. Ponovo čujemo ispaljenja, zalegnemo i čekamo detonacije. Popadale su oko nas, bez posljedica. Morali smo još odraditi ostatak sela, od centra prema izlazu, prema Novom selu. Hvala bogu, svi rovovi su prazni. Javljamo zapovjedništvu da je situacija čista i jedan vod kreće da preuzme položaje, a drugi vod će pričekati razvoj situacije u Novom selu. Mi krećemo dalje prema Novom selu i priključujemo se drugoj grupi. Oni nisu opazili nikakvo kretanje dolje u selu. Svi zajedno ipak se oprezno spuštamo prema Novom selu. Od rova do rova, čisto, nema četnika. Javljamo zapovjedništvuda je zrak čist, drugi vod kreće do Novog sela. Dočekali smo ih i odveli do rovova. Odmah se vidi da su novi, prvi put na prvoj crti, ukočeni.Nemirno zvjeraju oko sebe, pokušavaju shvatiti gdje su, s koje strane vreba opasnost i zavlače se u rovove. Zadatak obavljen.

Povlačimo se nazad u šumu i idemo još malo naprijed, za svaki slučaj, da ne bude iznenađenja. Negdje nedaleko, začujemo klepet helikoptera, znamo da nije naš. Idemo prema zvuku. Odjednom klepeta elise više nema, ne čuje se. Ne znamo šta se događa, zaključujemo da je odletio, pogrešno. Opet klepet elise, sad već čujemo i fijuk motora. Polako idemo naprijed prema zvuku, već smo duboko u četničkoj teritoriji i tada ga spazimo. Lebdi iznad krošnji 100-150 metara od nas. Osmatramo, helikopter se spusti, nestane nam s vidika. Čekamo, oprezno gledamo na sve strane da nas četnici nebi iznenadili. Klepet se opet začuje i helikopter se digne iznad krošnji, lebdi, zaključujemo da izviđa naše položaje. Dogovaramo se da li da ga pokušamo gađati, ali odustajemo. Teren je jako strm i zbog šikare skoro neprohodan pa se ne možemo primaknuti, zbog gustih krošnji nismo sigurni da ćemo ga onesposobiti sa ove pozicije , a otkrit ćemo naš položaj. Gledamo kako se helikopter namješta prema našim položajima i ispaljuje dva projektila prema Tukljacima i brzo se spušta. Dvije detonacije, projektili su stigli na cilj. Ponovo uzlijeće i ispaljuje još dva projektila, čuje se samo jedna detonacija, drugi projektil nije detonirao.

Vraćamo se nazad u Tukljace. Smjestili smo se u jedan podrum, mokri i dobrano promrzli. Spušta se noć. Razvlačimo žicu oko podruma, vješamo konzerve po njoj. Preventiva, kroz šumu svašta može doći i lički medo i bradati čedo. U podrumu smo u nekoj bačvi naložili vatru, pokušavamo se osušiti i malo ugrijati. Vani je najmanje -20ºC. Nešto bismo pojeli, nismo jeli od sinoć kada smo krenuli od kuće, samo par kockica čokolade tijekom dana. Ništa od toga, kruh se smrznuo, konzerve su se smrzle, voda u čuturi se smrzla. Pronalazimo 2-3 konzerve sardina u ulju i to podijelimo.

Cijelu noć patroliramo selom po dvojica, obilazimo rovove sa novopečenim ratnicima. Njima je još teže, još hladnije, ne smiju ložiti vatru. Prva im je noć na prvoj crti bojišnice, a tamo ispred njih svaki čas začuje se rafal-dva, detonacija. Svijetleći meci paraju noćno nebo, ne vidi se prst pred nosom. Negdje pred zoru drveće počinje hodati i poprimati neke čudne oblike. Teško je riječima izraziti tu mješavinu različitih osjećaja koji te preplavljuju dok ležiš u nekoj rupi smrznut i napet do bola, u mrklom mraku, ogromnih očiju i još većih ušiju, u iščekivanju prvih nagovještaja spasonosnog sivila zore i danjeg svijetla. Nemoguće je to opisati i dočarati nekome tko nije barem noć-dvije proveo na tako „idiličnom“ mjestu, u tako „idiličnom“ okruženju.

I tako iz dana u dan, prolazili su tjedni i nebrojena „primirja“ od kojih ni jedno nije trajalo duže od 2-3 dana. Došla je i prva veća demobilizacija Krčke bojne, ostala je Krčka satnija i Prskalice. Naš zapovjednik postao je zapovjednik Krčke satnije. Premješteni smo iz Otočca u Žutu Lokvu pa u Brinje i selo Prokike. Položaji su bili na Crnom vrhu, a dolje selo Dabar. Krčka satnija priključena je riječkoj bojni 111.brigade. Prskalice su i dalje lunjale šumom i srećom, do tada nitko nije stradao. Ali ni sreća nije vječna.

Jednog popodneva dio Prskalica nije imao sreće. Krenuli su na jedno, sad već rutinsko izviđanje. Priključio im se i jedan brigadni izviđač. Rutinsko izviđanje postalo je izviđanje u svrhu navođenja naših minobacača. Neki tamo čedo sa dobrim dvogledom uočio ih je i sve je krenulo naopako. Izloženi kiši olova i čoporu koji se uputio prema njima, morali su se hitno povlačiti prema našim položajima. Dočepavši se šume, krenuli su prema našima i upali u minsko polje.Mina je bila potezna, geleri su sasjekli noge jednome, a drugog presjekli iznad pojasa. Brigadni je izviđač izbjegao tu kišu gelera, imao je sreće, ali samo toliko da nam je uspio javiti približno mjesto gdje se nalaze i da su Prskalice stradale. Nije mogao dati točne koordinate položaja, sumrak se već spuštao pa je krenuo po pomoć i tu ga je sreća napustila. Stotinjak metara dalje potegao je i on minu.
Na našim položajima i u zapovjedništvu nastala je ludnica, svi bi išli u izvlačenje, ostatak Prskalica izbezumljen, ali ne daju nam da idemo. Noć se spustila, spasonosni mrak prekrio je naše dečke, puškaranje je prestalo. Dečki su živi, ali teško ranjeni. Čujemo se radio vezom. Vod koji je oformljen krenuo je u izvlačenje. Teren je strm i skoro neprohodan. Na čelu brigadni izviđači sa štapom između dva prsta. Štap ide prvi, mic po mic, ako zapne, cijela kolona se zaustavlja, pipa se rukom svaka grančica i traži se žica. Dobro je, nije žica, kolona kreće dalje.

Radio veza funkcionira, čak su nas i čede prestali ometati, ne ubacuju se u vezu, čuju da se odigrava prava drama i pokazuju trunak humanosti. Mislim da su tu komunikaciju slušali i naši i njihovi u većem dijelu Like jer bi se riječi ohrabrenja i podrške svakih nekoliko minuta čule u eteru sa svih dijelova bojišnice. Ponoć je već prošla, naši ranjenici se javljaju preko veze, ali sve rijeđe, povremeno gube svijest i tada nastaje panika dok se opet ne jave. Spasioci polako napreduju, ne znaju da li idu u dobrom pravcu. Odlučili su riskirati i traže od ranjenih da po potrebi ispaljuju svijetleći metak u zrak. Samo da ostanu u svjesnom stanju dovoljno dugo.

Sad je bilo malo lakše. Već nakon prvog svijetlećeg metka korigirali su pravac i krenuli sigurnije. Napetost je dosegla vrhunac. Kad su spasioci napokon pronašli ranjenike još uvijek žive, malo smo odahnuli. Sad se još „samo“ trebalo vratiti natrag na Crni vrh s tri nosila, ukrcati ih u vozilo i pravac bolnica. Dočekali smo ih u bolnici oko 6,00 u jutro, napeti i zabrinuti. Iznose ih na nosilima bez svijesti, ali žive. Unose ih u bolnicu. Liječnik im konačno pruža pravu prvu pomoć. Iz bolnice, s bocama infuzije obješenim iznad glava, smještaju ih u bolničko vozilo i pravac Rijeka, kirurgija.

Liječnik nas tješi, preživjet će iako su teško ranjeni. Jedan ima slomljene obje potkoljenice, teški otvoreni prijelomi, drugi pet-šest gelera po trbušnoj šupljini, a treći gelere po nogama, bez prijeloma. Nakon nebrojenih operacija obje noge su spašene, geleri iz trbuha izvađeni, a crijeva i jetra zakrpani. Prskalice su ostali bez dvojice svjih pripadnika i s teškim osjećajem gubitka u duši. Rat se nastavlja, još mu se ne nazire kraj.

Ljeto ’92 se primaklo. Počele su kružiti glasine o demobilizaciji ne samo Krčke satnije nego i 111.brigade. Glasine su se pokazale istinitima. Krčka satnija je demobolizirana. Formirana je taktička grupa TG 111.brigade i tko je htio, mogao se priključiti. Jedan dio satnije se priključio TG 111.br. a preostali su otišli svojim kućama i obiteljima. Prskalica kao ekipe više nema. Oni koji su ostali, raspoređeni su po TG 111. brigade.

TG 111.brigade bila je smještena u Brinju, ljeto se bližilo kraju. Spremali smo se za odlazak samo još nismo znali gdje, Dubrovnik ili Slavonski Brod. Kad je napokon stigla zapovijed, kolona je krenula prema Slavoniji, u Slavonski Brod. Tamo je rat i dalje žestoko bijesnio. Nakon pada Bosanskog Broda i rušenja mosta na Savi, došla je nova zapovijed: Županja- Istočna Slavonija. I to smo odradili te krenuli prema Rijeci.

Još jedna ratna godina primakla se kraju, još jedna zima je počela, rat i dalje traje.
Ali, to je već neka druga priča…

PRSKALICE - Imena neću spominjati, preživjeli tako žele

Yxxxx Xyyyyy – zapovjednik …………………..Malinska (poginuo u Oluji)

Yxxx Xyyyyy ………………………………………Malinska

Yxxxx Xyyyy ………………………………………Malinska (invalid - potezna mina)

Yxxxx Xyyyy ………………………………………Malinska

Yxxxxxxx Xyyyyy ………………………………..Malinska

Yxxxxxx Xyyyyy ………………………………….Malinska (Bajčići) (samoubojstvo)

Yxxxxxx Xyyyyyyy ……………………………….Krk

Yxxxx Xyyyy ………………………………………Punat

Yxxxxxxx Xyyyyyy ……………………………….Baška

Yxxxxxx Xyyyyy ………………………………… Malinska

Yxxxxx Xyyyyy …………………………………..Malinska

Yxxxxxx Xyyyyyyy ………………………………Malinska ( invalid – potezna mina )

Yxxxxxx Xyyyyyy ………………………………..Punat

Yxxxx Xyyyyyyy…………………………………..Malinska

PTSP – posttraumatski stresni poremećaj kod živih, nećemo spominjati, na to gledamo kao normalno stanje

Bilo je to prije 19 godina,a kao da je bilo jučer i sječanja mi naviru. Kasno ljeto 1991.godine. U Karlovcu su prolazili mirni dani iako se osjetila doza nesigurnosti i zabrinutosti zbog velikosrpske agresije koja je uzimala maha na istočnim djelovima naše domovine. Sa strepnjom smo isčekivali najnovije vijesti sa otvorenog ratišta. Nad gradom su,u niskom letu,preljetali migovi JNA. Izbacivali su nekakve kišobrančiće šireći strah među građanima. Moja kćerka je tada imala samo tri godine. Osjetila je da se nešto oko nas događa,ali ni ja ni supruga nismo pronalazili načina da joj objasnimo. Sve se više osjećalo da se ovdašnji Srbi odcjepljuju,grupiraju,a zatim i preko noći nestaju iz firmi i stanova. Bradonje su se vozikale u autobusima kroz sam grad pregrupirajući se,a mi im ništa nismo smjeli.

Karlovac je bio grad s puno kasarni i vojnih objekata u samom centru. Svakog su dana bile sve punije rezervistima koji su napuštali svoja radna mjesta i u njih “sklanjali”sebe i svoje obitelji.Još dok su radili s nama, znali bi sastančiti po firmama, a mi ih nismo smjeli ni ružno pogledat jer su nam i šefovi tada bili Srbi.

Vidim da je vrag odnio šalu i počeli smo se organizirati unutar mjesnih odbora. Dolazili su muškarci svih generacija, tko god se htio uključiti u obranu grada. Nije bilo naoružanja pa smo se snalazili na kojekakve načine,od ratovanja lovačkom puškom,do kupovine vlastitim novcem. Ponekad bi uspjeli spasiti mladog vojnika sa “odsluženja”. Njemu bi dali “civilku” i pomogli da se dočepa kuće, a on bi nas počastio pokojom puškom. Sjećam se jednog malo hrabrijeg koji je uzeo sanitetsko vozilo i prošao njime kroz glavni ulaz ne strahujući za svoj život. Prešavši na našu stranu izgubio je kontrolu nad volanom i zabio se u stup od struje.
Razbio je kombi, ali smo ga mi već sljedeće jutro osposobili za daljnje akcije. Kvartovske su straže radile dan i noć. Organizirali smo se po cijelom gradu. Jutra smo provodili u firmama, a ostatak dana i noći u obrani.

Punili smo vreće sa pijeskom i radili skloništa i bunkere. Osposobljavali smo podrume,izrađivali protuoklopne ježeve i molotovljeve koktele. Spremali smo se za rat koji je zahvatio cijelu slavoniju i znajući da ni mi ovdje nećemo biti pošteđeni.
Usljedila je i prva akcija. Napad na kasarnu u samom centru grada i njeno osvajanje. U dogovoru sa specijalnim jedinicama MUP-a, sudjelovali su i dragovoljci teritorijalne obrane kako su nas tada zvali. U gradu je bilo totalno zamračenje. Većina nas teritorijalaca je znala svaku ulicu i svaku kuću oko kasarne. Jedna je skupina iz naše ulice krenula na brdo zvano “Strmac” podno kojeg se kasarna nalazi. Zadatak nam je bio blokirati moguće kretnje iz kasarne tijekom napada.

Najveći problem bilo je vojno skladište udaljeno petstotinjak metara zračne linije od te kasarne. Skladištem je zapovjedao ludi pukovnik Aco koji je prijetio da će ga dignuti u zrak a s njim i cijeli grad,a imao je u njemu municije i eksploziva za tri brigade i za razorit pola grada. Govorilo se po gradu tih dana, da bi eksplozija bila toliko jaka da bi izazvala potres jačine 7 stupnjeva. Nimalo nije bilo ugodno živjeti s tom činjenicom i trebalo je što brže i trezvenije reagirati. Napad je počeo negdje oko 22 sata našim minobacačima 120mm.
“A ljudi moji,lipo ih je čut kad su naši”, vikao je jedan moj suborac. I stvarno je tako. Malo se naježiš, a adrenalin poraste. Nakon nekoliko podbacivanja i korekcija paljbe, sve su pogađale u krug kasarne. Poslije tridesetak komada zapovijeđen je pješački napad. Mi po njima, oni po nama. Imao sam osjećaj da se meci sudaraju koliko je paljba bila jaka. Još jači odjek bio je zbog okruženosti kasarne stambenim zgradama i neboderima.
Po nama je iz jedne petokolonaške kuće pucao snajper. Po zvuku ispaljenja metaka otkrili smo o kojoj se kući radi. Stupili smo u kontakt sa zapovjedništvom jer nismo htjeli ništa poduzimati svojevoljno. Nismo se mogli pomaknuti iz zaklona premda je snajperist pucao po ulici nasumce zbog “gustoće” mraka te večeri. Ipak nas je nekako uočio. Bili smo mladi, neiskusni i nedovoljno naoružani pa želja da nešto učinimo nije bila dovoljna.
Nizale su se te večeri emocije straha, ali i prisebnosti i borbe za život nas i naših obitelji.

Nakon nekih pola sata strahovite paljbe, napad se malo stišao. Do nas se probio moj školski kolega “Kinfa”. Bio je malo pripit, ali on jedino takav može funkcionirati u ovakvim situacijama. Bio je financijski dobrostojeći pa si je mogao priuštiti bolju opremu i naoružanje. Uglavnom je volio solo ratovanje. Ušetao je u bunker sa zoljom na ramenu i tražio od nas da mu pokažemo kuću iz koje tuče snajper.
“Ma nemoj Kinfa! Čekaj! Doći će specijalci s BOV-om. Nemoj se sam izlagati pogibelji. Samo što je iskoraknuo iz bunkera, grad je obasjala nekakva čudna svjetlost uz jaku grmljavinu. Noć se pretvorila u dan, a mi smo poljubili majčicu zemlju. Kinfa je sa svojom zoljom završio u grabi punoj vode i blata. Problijedio i uzdrhtao, samo je iskomentirao:”U je..te,što se ovi bore. Jel ima ovdje tko šta za popit? Uz svu tu muku smo se i nasmijali, ali i bili sretni jer smo preživili prvo vatreno krštenje.

Na kraju svega, kasarna nije osvojena, a grad su nam poprilično razorili. Kasnije smo saznali da su dva branitelja izgubila živote na samom ulazu u kasarnu i nekoliko ih je lakše ranjeno. Par dana kasnije,uz blokadu i još nekoliko manjih napada i kasarna je pala. Bivši domaćini su se kamionima, uz našu pratnju, iselili van grada na sigurnije i tamo se ukopali te nastavili razarati grad sljedećih nekoliko godina.
Pukovniku Aci je proradila savjest pa je u dogovoru s MUP-om predao skladište puno naoružanja u naše ruke. Tri noći su šleperi izvlačili oružje i streljivo koje se slalo diljem Hrvatske.
Mi smo se razilazili i pristupali novoosnovanim jedinicama HV-a. Osvajanjem i drugih kasarni u gradu skupilo se i nešto vojne tehnike pa se tako oformila i moja oklopno mehanizirana postrojba u kojoj sam kao vozač tenka ostao do oslobođenja okupiranih područja i kraja Domovinskog rata.

Ne sjećam se točno kada je ovo bilo, mislim negdje u vrijeme pada Bos.Broda jer pamtim da je tih dana tata došao sa ratišta sa prijateljima. Oni, inače uvijek nasmijani momci, tada su bili tužni, govorili su da je srušen most. Bila sam mala, nekih 6 godina, sestre su bile još mlađe. Stanovali smo u jednoj kući u Sl.Brodu kao izbjeglice. Zbog neprekidnih općih opasnosti i zračnih uzbuna danima nismo izlazili iz podruma i kuće. Bile smo dosta nemirne i vragolaste curice da smo tog dana izludile mamu i ona nas je pustila van da se odemo igrati. Sjećam se koliku je radost u meni izazvalo sunce i zelena trava, kako smo trčale, valjale se po dvorištu, pravile kolute, zvijezde… Sad, dok gledam tu sliku u glavi vidim tri razigrane djevojčice kao sa lanca puštene.

Nije nam sreća dugo potrajala. Ponovno se oglasio onaj užasni, zavijajući zvuk sirene za uzbunu. Prije nego što smo se snašle, već sam čula zvuk aviona. Anita, najmlađa, legla je na zemlju i prekrila rukama glavu (tako nas je tata naučio). Mama je istrčala iz kuće vikajući na nas da bježimo u podrum. Ružica i ja počele smo trčati, a ona je uzela Anitu. Jedva da smo uspjele doći do hodnika koji vodi u podrum, kad se kuća zatresla da smo sve izgubile tlo pod nogama i pale. U tom trenu začula se glasna, zastražujuća eksplozija. Brzo sam stavila ruke na glavu i čvrsto ih stisnula. Čula sam zvuk razbijenog stakla i osjetila da po meni nešto pada, neki kamenčići, ali nisam dizala glavu. Mama je stalno vikala da se ne dižemo, a onda, kada je prestalo po nama padati, naredila nam je da puzamo do podruma. Još uvijek su se čule detonacije, neke bliže, neke dalje. Tlo je podrhtavalo…. Sjedile smo u podrumu, bez riječi. Naša duga, crna kosa bila je prekrivena bijelim prahom. Mama je provjeravala da nije kojoj što bilo. Osim manjih posjekotina po rukama i koljenima, sve smo bile čitave. I dalje je grmilo, i dalje se zemlja tresla…. Ne znam koliko je dugo to trajalo, činilo se kao vječnost.

Konačno se oglasila sirena za prestanak napada, pa smo izašle vidjeti što se dogodilo. Pod u hodniku na kojem smo ležale bio je prekriven žutim staklom, komadićim crvene cigle i bijelim prahom kreča. One krhotine koje su po nama padale bile su od zida. Od zida u kojem se zakucalo desetke sivih, željznih komadića - gelera.

Medari - kota 166 - izvlačenje ranjenika

Ujutro smo predali smjenu našem drugom vodu (mi smo bili prvi vod), te smo se vratili u bazu u Mašiće jer smo imali dva dana odmora . Raspored je bio 24 sata u rovu, 24 slobodni, 24 u pripremi (ako negdje zagusti). Tu noć u zapovjedništvo satnije javljaju s položaja da su napadnuti i da imaju jednog ranjenog. Govori se po šifrarniku… S obzirom da smo to jutro predali smjenu, moj vod nije trebao ići na intervenciju, ali smo s našim trećim vodom uskočili u 110-ku ja, moj zamjenik Martin J. Te još par mojih vojnika. Vozili smo se onom cestom (ispod crkve u Mašićima) desno, pa do ispred naših 120-ki te onda uz brdo kroz šumu. Teren je bio vlažan i mokar te smo došli vozilom do pola brda i dalje nismo mogli, pa smo nastavili pješice. Čuli smo pucnjavu a nebom smo vidjeli kad prelijeću granate. Na brdu je gorjelo sitno raslinje (valjda je neka od mina ga zapalila), približavali smo se našim položajima prateći tragove koje su kamioni ranije napravili prolazeći tim putem. Blato je bilo užasno, rijetko a duboko do koljena, noć je, ne vidi se dobro, padamo u to blato, dižemo se i nastavljamo…

Stižemo do naših prvih bunkera, ljudi su tu, pitamo tko je na isturenom položaju – oni kažu nitko… Ja i Martin trčimo pognuti tamo i stvarno nema nikoga a browning sam. Nema ni traga od neprijatelja ali pošaramo koji rafal okolo.

Na položaj dođu dečki iz smjene, a mi se vratimo do zapovjednika voda. Tu se nalazi i ranjenik. Ranjen je u potkoljenicu (metkom), te ga stavljamo na nosila pa ćemo ga odnijeti do naše 110-ke i dalje u bolnicu.
Eh, … tad nastaju problemi… čovjek ima oko 90 kg … nosimo ga po četvorica, pa na smjenu … crkavamo od umora … ne možemo hodati zbog blata… upadamo u kanale koje su kamioni napravili … u jednom trenutku ranjenik nam ispada u blato sa nosila … pipamo da ga nađemo …ranjenik jauče … Mali Prco (tako smo ga zvali zbog njegove mladosti i konstrukcije, inicijali T.M. ) galami na ranjenika ovim riječima: ŠTA CIČIŠ KOJE PIČKE MATERINE, MI TEBE NOSIMO – NE NOSIŠ TI NAS… ovaj je i ućutao…

Iznijeli smo ga i otpremili u bolnicu, ali smo se uvijek odvaljivali od smijeha kad se sjetimo kako mu je mali skresao. Da, mali je još uvijek u HV u A brigadi. Mali je imao muda u to vrijeme…

Medari - Trnava - Dvoboj kod OK korala
David protiv golijata

Kao što sam u ranijim opisima nekih događaja napisao, radnja se događa na našem isturenom položaju kota 166, Medarski vinogradi. Mislim da je bio kraj jedanaestog ili početak dvanaestog mjeseca.
U smjeni na isturenom položaju, nalazili su se dvojica vojnika iz desetine koju sam vodio. S obzirom da sam uvijek na položajima obilazio ljude, i toga dana je bilo tako. Došao sam na istureni položaj sjedio sa dečkima i zezali se.

Odjednom, dolje u selu, čujemo paljenje nekog neprijateljskog borbenog vozila. Skočili smo i ugledali kako iz dvorišta kuće desno ispod nas, izlazi BVP M80. Udaljenost je bila 700-800 metara.
U to vrijeme nismo imali skoro ništa od nekih jačih oružja s kojim bi ga na toj udaljenosti mogli uspješno gađati (a oni su toga bili potpuno svjesni), zgrabio sam ručke desnog browninga 12.7mm (lijevi browning je bio 7.9mm) i kroz nišan pratio BVP.

Krenuo je lijevo cestom te kad je bio nasuprot nas, počeo je topom pucati na nas. Pogađao je par metara oko nas. Pošto sam ga već imao na nišanu, rekao sam svojim dečkima da uđu u bunker, a ja sam uzvratio vatru. Inače, bio sam izvrstan strijelac i radio sam sa svim oružjem koje nam je dolazilo do ruku. Pogađao sam ga svaki put (pri svakom pogotku zrno se aktivira na meti jer smo imali ona probojno zapaljiva zrna). I on je pucao topom stalno ali nije pogađao nas već par metara oko nas.

Nisam obraćao pozornost na ovu dvojicu mojih vojnika, a oni su pratili šta radim i skakali od radosti. Odjednom, BVP se povlači u dvorište iz kojeg je izašao. I dalje sam držao na nišanu mjesto iza kojeg se skrio i nakon nekoliko trenutaka ponovo je krenuo. Dok je provirio odmah sam počeo pucati i pogađati ga te se on ponovo povlači… Ova dvojica pored mene skaču i vrište od radosti.
Nakon par minuta, BVP ponovo izlazi i kreće na nas, ponovo pucamo jedan na drugog i tada lijevo od nas snajperist koji nas je vjerovatno pratio opali i pogodi mali browning 7.9mm. Pogodio je u donji dio (mjesto gdje ispadaju čahure i članci od redenika) te je aktivirao i jedan metak u redeniku koji se rasprsnuo i komadići su ranili ovu dvojicu pored mene… Nisam prestajao pucati i iz BVP-a se nešto zadimilo te se on treći put povukao i nije više izlazio.

Ova dvojica mojih vojnika (D.Stipo i M.Stipo) dobili su krhotine metka koji se raspao (prvi u ruku a drugi u lice), ali nije ništa strašno bilo. Kasnije sam razmišljao … da nije bilo malog browninga vjerovatno bih dobio metak u visini grudnog koša. Browning nikada nismo osposobili jer je metak pogodio odozdo u zatvarač i praktički ga zavario za tijelo oružja.

Ne znam ni da li sam nanio nekakvu štetu BVP-u ali po nama više nije djelovao.

Baza moje jedinice nalazila se otprilike na sredini sela Mašići. Zona odgovornosti bila je desno od Mašića (prolazi se kroz ono napušteno skladište JNA) pa kroz šumu i uz brdo jedno kilometar dalje. Sve pišem iz glave pa se ne mogu sjetiti broj kote. Sjećam se samo da je točno ispred nas bilo križanje ceste Medari – Trnava te dio ceste prema Šagovini. Bio sam u bazi i izležavao se, kada je ušao L.M. (nerazdvojni prijatelj) te me pozvao da odemo malo naprijed na crtu u selu (dio koji nije pokrivala naša jedinica a nalazio na glavnoj cesti Mašići-Medari). Nije mi se išlo jer nisam volio lunjati ako baš ne moram (jer je dnevna porcija bila 300-500 mina), ali on reče da ide sam pa sam rekao da pričeka. Uzeo sam samo M-48 s optikom, jer sam u to vrijeme nosio dvije puške (M-48 s optikom i M70AB2) i u njoj sam imao samo 5 metaka, jer nismo planirali djelovati … samo malo osmotriti. L.M. je ponio svoju AP i samo okvir municije na njoj.

Krenuli smo uz rubove kuća, krijući se da nas ne primijete, pretrčimo gdje je trebalo i oko kilometar dalje nailazimo na naše lijeve susjede. S obzirom da smo se međusobno poznavali, nismo imali problema sa kretanjem. L.M. me vodio dalje, kroz rupe u ogradama i zidovima kuća. Bilo mi je čudno što nema nikog od naših pa sam ga pitao zna li on kud mi idemo jer ja tu nikada nisam bio? Rekao mi je da idemo samo još malo ispred pa ćemo se vratiti. Tako je i bilo, išli smo možda još 2-3 dvorišta naprijed i tu smo zastali. Provirio sam s lijeve strane kuće i ispred nas na nekih 60-70 metara ugledao bunker (odmah u kanalu pored ceste). I prijatelj je bio pored mene pa je i on vidio isto.

Rekao sam mu kad smo već tu da skinemo jednog- dvojicu pa da se izvučemo nazad. Naslonio sam pušku na nekakva drva i kroz optiku tražio metu. Prijatelj je bio metar do mene i provirivao da i on vidi.
Vidio sam s druge strane kad neko pretrči ali nisam djelovao jer je to bilo djelić sekunde a tražio sam samo jedan hitac i želio sam sigurnu metu.

Odjednom mi se nešto učinilo sumnjivim (nikada mi nije bilo jasno šta) te sam prijatelju rekao da stane na desnu stranu kuće da nam ne dođe netko s leđa a ja sam i dalje tražio metu. Mislim da nije prošlo više od minuta kada je prijatelj počeo davati signale da dolaze… Bili su 2-3 dvorišta ispred nas (maksimalno 30-40 metara), šaputali smo, pitao sam ga koliko ih je a on kaže desetak i pita me šta ćemo? Imao sam 5 metaka, on 30, bombe nismo ponijeli, nismo imali nikakve šanse, te sam mu dao znak da se izvlačimo.

Krenuli smo istim putem nazad i nekoliko dvorišta dalje naiđemo na dvojicu poznanika koji su krenuli za nama. Jedan od njih je nosio RB M-57 (onaj stari, teški) i navalio je da hoće da skine bunker koji smo vidjeli. Da bi pucao, morao je izaći na otvoreno, nanišaniti i opaliti i odmah skočiti nazad u zaklon. Rekli smo im da neprijatelji nisu daleko, ali on navalio. Mi smo ostali čuvati desnu stranu a on je stvarno istrčao i podigao cijev … i … opaljenje … ali ne njegovo … pogledamo prema njemu a on baca RB i uskače prema nama u zaklon. Ispod desnog pazuha maskirna jakna mu poderana do kože, tragovi ogrebotina na koži, on blijed itd…

Uglavnom, da skratim … kad je istrčao da opali minu, neprijatelj ga je čekao osom i protjerao mu raketu ispod pazuha. Tek naveče je uspio izvući RB. Poslije smo se često znali nasmijati kad se sjetimo njegove face u tom trenutku.

Medari – priča druga – Nogometno igralište

Moja jedinica je držala položaj iznad sela Medari (medarski vinogradi k.166), te smo tu imali nekoliko dobro utvrđenih bunkera (zemunica) koji su bili povezani rovovima. Ispred smo imali jedan istureni bunker naoružan browningom 12.7 mm i browningom 7.9 mm (onaj sa pištoljskim rukohvatom).
U taj istureni bunker se ulazilo sa nekakvog poljskog puta rovom od oko 20-ak metara. S tog isturenog položaja smo imali neprijatelja kao na dlanu ali smo i mi bili jako izloženi vatri zbog toga.

Svakodnevno smo gledali njihova četiri tenka a nismo ih imali čim udarati tada. Povremeno su ih palili ali nisu djelovali.

Jednog dana (oko podne) krenemo ja i već često spominjani prijatelj lijevo od tog našeg isturenog položaja u izviđanje kroz nekakvo trnje (glog, drenjine) te nekakav mladi bagrem i između drveća vidimo nogometno igralište u Medarima (udaljenost do 200 metara). Na igralištu je bio parkiran BVP M80.

Nismo djelovali i neprimijećeni, lagano smo se izvukli nazad. Došavši na naš položaj izvijestili smo šta smo i gdje vidjeli. Napravili smo plan da u sumrak krenemo i uništimo taj BVP. Trebali smo ići ja, taj kolega i moj zamjenik desetine (da nam čuva leđa), ali kad smo krenuli pridruže nam se još dvojica iz moje desetine.

Ponovo smo krenuli kroz tu šikaru dolje i probili se na stotinjak metara do BVP-a. Od tog sitnog granja nismo mogli pucati pa smo krenuli još koji metar naprijed da bi imali slobodnu liniju gađanja. Kupola vozila je bila okrenuta prema nama a motor je bio ugašen.
Napravili smo najviše još desetak metara kad je iz BVP-a počelo tući po nama. Zalegli smo ali nikakvih zaklona nije bilo, drveće oko nas je bilo debljine ruke. Vjerujte, namiještao sam se gdje da me pogodi, meci su se zabijali tik do nas, pored glava, ruku, nogu, iznad, ispod, iverje leti po nama…Tip u vozilu je sastavio svih 300 komada u jednom rafalu i nikoga od nas nije pogodio na 80-90 metara.

Kada je prestalo (valjda da promijeni kutiju), mi smo progulili kroz trnje kao veprovi, pa u nekakav kanal i izvukli se na kotu. Kad smo stigli na sigurno, ruke su nam bile pune trnja i svi smo bili izgrebani ali nikoga nije ni okrznulo. Mi nismo osjetili glogovo trnje kad smo se izvlačili.

Imali smo ludu sreću jer da je pucao topom – vjerujem da se niko nebi izvukao.

Napisah jednom zgodom priču o svom ranjavanju, u stvari spojio sam tri priče u jednu i dobio„Bosanski lonac: Povratak iz mrtivh“. Ne da bih sebe hvalio ili prikazao kao heroja, nego da bih zapisao svoju malu životnu priču ako se nekad dogodi da zaboravim tko sam… I drago mi je što u ovako kratko vrijeme (3-4 godine) već dosta puta me je usmjerila baš ta moja životna priča… Život je takav kakav je, nekoga mazi nekoga gazi. Jedino je bitno ostati ono tko jesi, bez obzira na sve bure i oluje koje tuku kroz život.

Kraj travnja 1992.g., Slavonski brod, Opća bolnica Dr. Josip Benčević, podrum zgrade, hodnici, kreveti, ranjenici… i krv… Kud god da pogledaš krv. Probudio sam se dan-dva nakon nekoliko neophodnih operacija. U isto vrijeme je trebalo sanirati otvoreni prijelom potkoljenice uzrokovan sa dva metka 7,65×39 mm, zatim ranu na trbuhu i preponama od istog kalibra, ranu na kuku i metak koji je ostao unutra… Pokrpali na brzinu ali stručno, nogu spojili fiksatorima, vijcima… Svijetlo je bilo slabo i bilo je tiho. Polako sam kružio pogledom po prostoriji. Tada ugledah i neke boce, infuzije, vrećice s krvi, cijevčice. Shvatih i da je to sve moje, iz mene viri…. Bio sam u nekom poluležećem položaju. Bio sam prekriven plahtom, tijelo gotovo i nisam osjećao, samo sam vidio što viri ispod plahte i svoje ruke svezane za krevet i u njima cijevčice… U nosu mi je bila sonda za kisik, na kuku dren za čišćenje rane. Gledao sam kako iz mene izlaze ružni krvavi komadići i završavaju u vrećici na krevetu… S druge strane slična situacija, ali ovaj dren je s rane na trbuhu…

Sjećam se novog buđenja, ne znam kad … Isti polumrak, ali tada osjetih da mi nešto kapa po licu… Nisam mogao ni glavu pomaknuti osim malo, nedovoljno. Iznad mog lica stajala je ruka i s nje se cjedila krv. Zažmirio sam misleći kako sanjam, ali slika je ostala ista… Tek nakon nekoliko trenutaka shvatim da je hodnik u kojem se nalazim s obje strane pretrpan krevetima a u sredini su u redu čekali novi ranjenici… Jaukali su i previjali se, neki su se samo u tišini trzali, neki se nisu ni micali a nekih skoro pa i nije ni bilo… i krv.

Prošlo je par dana, mutno ih se sjećam… Samo komadiće kad sam bio budan. Pod sedativima u onakvom stanju nisam baš puno zapamtio… Proširio se glas među nekim prijateljima da sam poginuo. Nakon što se pročulo da sam živ i u bolnici svi su krenuli vidjeti me… Kažu da sam u tom hodniku imao između 30 i 50 posjeta na dan. U onom kaosu, stalnim granatiranjem grada i bolnice dolazili su prijatelji i rođaci.

Ne sjećam se većine toga a nakon osam dana i nakon što sam bio stabilan, prebacili su me u Zagreb u bolnicu Rebro. Bolnički Citroen CX vozio je trojicu ranjenika na Rebro. Ja i moj zapovjednik ležali smo iza a jedan ranjenik s ranjenom rukom sjedio je pored vozača . Sestra iz bolnice nas je ispratila i donjela nam svakom po kutiju pravog blagoslava… Točno ono što je svaki ranjenik mogao poželjeti prije tako dugog i teškog transporta – kutija analgina u ampulama.

Zapadna Slavonija bila je okupirana i do Zagreba se išlo okolnim putem, preko „podravske magistrale“. Naš „Niki Lauda“ stigao je iz Broda do ZG tim okolnim putem preko Virovitice za 2,15 min. Vozio je i do 170 km/h kroz sela, pod sirenom… A mi smo se iza sudarali fiksatorima, jaukali, kukali. Kad je postalo gadno uzeli smo po jednu ampulu svaki i ubrizgali ju u infuziju… manje je boljelo.

Zagreb, ulaz u zgradu bolnice. Vozač nas istovaruje na krevete koje su dovezli bolničari i skida s nas pokrivače jer mu trebaju i žuri nazad za Sl. Brod po nove ranjenike… Nada se prije noći još jednu turu prebaciti.

Goli ležimo u onakvom stanju i čekamo tko će nas preuzeti… Osim što smo goli, na sred čistine smo, laka meta. Mogla bi pasti granata i pobiti sve. Zagreb je to, ne padaju tu granate, ali svejedno….

A onda šok. Mir, tišina, čiste i velike sobe, i posteljina, bijela, čista, mirišljava…. Pomislio sam da sam u Raju ali me pogled na sve one cijevčice vratio u realnost. Nema podruma, na katu sam… Veliki prozor kraj mog kreveta. Nelagodno se osjećam kraj njega, nedostaje mi zaklon…

Jedan dan je bio poseban, možda odmah par dana nakon što smo stigli na Rebro. Dan je bio sunčan, mir, tih.. Ležali smo svatko sa svojim mislima i bolovima kad odjednom tu „idilu“ prekine avion u niskom letu, gotovo brišućem… Samo što je proletio stigao je i drugi… Sve se odigralo jako brzo i iznenada kao što jedino i može biti kada vojni borbeni zrakoplov nadleti u niskom letu… Sestre su trčale u sobu, nisu shvaćale što se događa. Od 6 ranjenika u sobi četvrica su bila na podu i previjali se od bolova, umotani u sve one silne cijevi, rane su krvarile… Što se dogodilo!? – vikale su zbunjene sestre i doktori… A nije se dogodilo ništa posebno, osim što su ratnici refleksno reagirali na iznenadni nailazak zrakoplova i bacili se s kreveta na pod tražeći zaklon. Vidi se tko je okusio rat… I ja i onaj HOS-ovac nasuprot mene također bi smo se bacili na pod da smo imali snage za to…Nikome od nas nije ni palo na pamet da su to naši avioni iznad Zagreba.

Dani su prolazili, previjanja i čišćenja rana su se nastavljala, a nove operacije zaredale. Skidali su mi kožu s natkoljenice pripremajući je za ljepljenje na ranu na potkoljenici i onu na desnom kuku. Najteže od svega sam podnosio bolove… Bilo je strašno. Kada počne boljeti mislio sam da ću se raspasti od bolova. Jedna injekcija, pa druga, pa tableta… Na pola ošamućen od lijekova a boli i dalje, gadno boli. Stavljao sam walkman na uši i do kraja pojačavao „Gunse“ ne bih li nekako otjerao bol. Bilo je to čudno stanje, ošamućen od lijekova, strašna i neizdržljiva bol a iz walkmana praše „Gunsi“ i ‘Smells Like Teen Spirit’ od ‘Nirvane’… Baš prigodna pjesma za jednog osamnaestogodišnjaka u ovakvom stanju, na ovakvom mjestu…

Mokrio sam na kateter, veliku nuždio vršio u krevetu u kahlicu, i tako mjesec dana… Nikad neću zaboraviti dan kada su me u kolicima dovezli u wc. Kakva radost! Boljelo me je sve živo ali napokon sam sjedio na wc školjki… Možda sada izgleda smiješno ali tada je bio blagoslov. Dani su i dalje prolazili, počeli su me na kolicima izvoziti van ispred bolnice. Nisam mogao dugo izdržati jer noga bi promjenila sve dugine boje, a ostale rane su boljele, ali bilo je prelijepo opet osjetiti sunčeve zrake na licu…

Nakon mjesec i pol sam ojačao, sanirali su me i poslali u Naftalan u Ivanić Grad, ali o tome u nekoj drugoj priči…

Dobro je sjetiti se povremeno nekih smiješnih i sitnih stvari poput toga odlaska na wc, izlaska u kolicima van na sunce, ili popijeno pivo za koje je i doktor dao dozvolu… Dobro je u ovom užurbanom svijetu iskrivljenih vrijednosti sjetiti se svega toga, koliko si jadan, nemoćan… Sjetiti se tih malih stvari upravo u trenutku dok zaboravljaš tko si i do čega ti je stalo. Sreća na wc školjki je dio onoga što jesi, dio onog domoljubnog srca koje te je vodilo u obranu Domovine i danas 18 godina poslije toga važno je sjetiti se da mi je tada cilj bio jedino preživjeti, oporaviti se, ozdraviti… hodati. O Bože, kako bi lijepo opet bilo hodati, mislio sam tada. Zaboravimo li s vremenom na te skromne želje pa požurimo slijediti neke vrijednosti koje nam nameću sumnjivi ljudi sumnjivog morala… Za njih je ionako domoljublje nešto loše… Dao Bog da i oni pronađu svoju sreću na wc školjki.

Kako je mala razlika između sreće i nesreće, između tuge i radosti, života i smrti… U jednom trenutku si zdrav, veseo, mlad i nasmijan, a već u sljedećem trenutku si beživotno tijelo, statistički broj, predmet rasprave, opterećenje, tuga i bol za svoje najmilije…

Divoševci su tipično slavonsko selo smješteno u nepreglednoj ravnici. Smješteno u blizini Donjih Andrijevaca sa sjeverne strane i auto ceste Zagreb-Lipovac s južne strane. Mirno selo sa svojim slavonskim šarmom, guskama i patkama što se lijeno gegaju ispred kuća, kravama što svako jutro odlaze na ispašu i vraćaju se na večer u svoje staje. Tada sam prvi put vidio kako i krave nisu baš tako glupe kao što svi misle . Jedan seljanin svako jutro krene iz svoje kuće sa svoje dvije krave i s njima prolazi kroz selo. Iz otvorenih dvorišta izlaze druge krave i lagano se njišući, pridružuju se maloj povorci na cesti. Do kraja sela skupi se već dvatesetak krava a zatim nestanu iza zavoja… Predvečer se vraćaju nazad u selo i svaka krava sama odlazi u svoje dvorište. Nitko je ne treba tjerati i objašnjavati koje je njeno dvorište. I krave imaju svoj red .

U sredini sela nalazi se raskrižje na kojem je smještena seoska crkva i župni dvor, a odmah do crkve stara škola. Za školu je najtragičnije kad u njoj nema djece. Škola je tužna i sama i čudi se što ne čuje više dječiji smijeh, što ne osjeti trčakaranje dječijih nožica po svojim stepenicama i hodnicima. Čudi se što po istim tim stepenicama i hodnicima odjekuju teški koraci vojničkih čizama. Umjesto dječijeg smijeha čuju se oštri muški glasovi i škljocanje zatvarača….

Župni dvor pretvoren je u zapovjedništvo samostalnog izvidničkog voda 139.brg. i kancelariju zapovjednika. Ostale prostorije su služile kao skladište za municiju i oružje. Župni dvor i crkva u istom su dvorištu . Dvorište je malo ali lijepo, s lijepo uređenom stazom i prekrasnim travnjakom. Bilo je proljeće. Dva dana nakon Uskrsa. Dan je bio pravi proljetni i kao stvoren za ljenčarenje na suncu. Već tjedan dana nismo imali nikavu akciju i pomalo smo se ulijenili. S obzirom na Uskrs, konzerve je zamjenila kuhana šunka i vojska je bila sretna zbog tih malih sitnih zadovoljstava. Ležali smo na travi ispred crkve i zbijali šale, prepričavali smiješne događaje i pomalo «škicali» prema otvorenim vratima crkve. A u crkvi ženski zbor vježba pjevanje. Cure iz zbora krišom se okreću i gledaju mlade vojnike izvaljene na travi, a mladi vojnici uzvraćaju svojim vragolastim pogledima. Gotovo da čovjek potpuno izgubi realnu sliku vremena u kojem se nalazi…

Iznenada uz škripu kočnica i oblak dima, ispred crkve se zaustavi Lada Niva načelnika IPD-a . Iz auta izleti 60-godišnji brko i žurnim korakom požuri prema zapovjednikovoj kancelariji. Prolazeći pored nas samo kratko klimne glavom i nešto promrlja kroz brk. Nije ni očekivao da ćemo skočiti i pozdraviti ga…. Već je bezbroj puta dolazio na «razgovor» s nama zbog discipline i raznih drugih nepodoština. Opraštali su nam sve naše nevojničko ponašanje samo zato što su znali kad negdje zagusti imaju ekipu koja će s guštom uletjeti u frku. Znali smo da se nešto sprema čim je osobno načelnik stigao kod nas. Nakon samo par minuta na vratima se pojavi zapovjednik i pozove zapovjednike desetina. Na stolu je bila karta Bosanske posavine… Brkati načelnik započeo je svoje izlaganje.

Srbi iz Novog Grada u Bosanskoj Posavini, utvrdili su isturene položaje prema D. Svilaju na Savi. S tih položaja povremeno su izvodili minobacačke napade na skelu koja je prevozila putnike i vozila, i bila jedina veza stanovništvu tog dijela Bosanske Posavine s Hrvatskom. Srpski snajpersti dolazili su blizu i stvarali paniku među civilima. Zadatak je bio: idemo preko i moramo izviditi neprijateljske položaje. Sve dobro snimiti, utvrdi snagu i brojnost neprijatelja. E sad, nama su uvijek u zapovijed pridodavali i ovo: “Ako na licu mjesta zaključite da možete sami nešto poduzeti, poduzmite!” Dakle, imali smo slobodu odlučivanja i donošenja odluka na samom terenu. Nakon svih dogovora i planiranja požurili smo se spremiti za akciju. Dečki su se već spremali jer su znali da se nešto događa. Pogledao sam ih i vidio da su sretni k’o mala djeca. Već par dana bili smo u Divoševcima i već im je bilo dosta izležavanja i jedva su čekali akciju.

Na slavonskoj strani Save također je selo Svilaj. U blizini prijelaza na Savi bilo je puno vojske koja je tamo smještena i čekala daljnje zapovijedi. Uglavnom se radilo o mobiliziranim vojnicima bez ikakvog ratnog iskustva. Na njihovim licima mogao se vidjeti strah i zabrinutost . Nisu znali da li će i kada će «preko». Problem je bio i moral vojske. Ljudi koji se do sada nisu uključili u obranu Hrvatske morali su sada u Bosnu na ratište. Bilo je puno nezadovljstva, iščekivanja… Vladala je neka čudna atmosfera i nervoza.

S dva kombija stigli smo do prelaska preko Save. Vojnici koji su se tamo zatekli znatiželjno su se počeli skupljati oko nas. Vjerojatno smo im izgledali pomalo atraktivno, onako namazani maskirnim bojama po licu i s crnim vunenim kapama. Nakon kratkog dogovora, krenuli smo skelom preko Save.

Na bosanskoj strani dočekao nas je lokalni zapovjednik i odveo do njihovih položaja. Položaji su se nalazili samo 200-tinjak metara od prijelaza . Već to mi je bilo nelogično jer neprijatelj je upravo zbog toga i dolazio tako blizu i ugrožavao siguran prijelaz putnika preko Save. Položaji su bili u jednom, 3-4 metra dubokom i 5-6 metara širokom kanalu. Kanal je bio suh i bio je dobar zaklon od pješadijskog napada. Međutim, nije bilo niti jedne zemunice ili bilo čega gdje se možemo sakriti od granatiranja. Jedna granata u kanalu napravila bi pravi masakr. Objasnili smo lokalnom zapovjedniku što nam je zadatak i tražili od njega da nam na samom terenu pokaže gdje se nalaze ti neprijateljski položaji. Međutim, on nam nije znao reći točno gdje se nalaze. Tada smo tražili da netko od lokalnih dečki ide s nama makar jedan dio puta (do kud oni smatraju da je sigurno), a mi ćemo dalje onda sami. Nitko nije htio s nama. Tada smo zaključili da je ipak bolje da sve sami obavimo jer nam nije trebao netko tko će se uspaničariti kad to bude najmanje potrebno. Dogovorili smo s pripadnicima HVO-a da nam barem pruže potporu sa svojih položaja ako to bude potrebno.

Međutim, pojavio se još jedan problem. Iako je naš vod bio sastavljen od mladih ali prekaljenih boraca , naš zapovjednik je bio bez ratnog iskustva. Više je bio kancelarijski zapovjednik nego terenski. Ovo je bila prva akcija u kojoj je i on sudjelovao i zbog toga smo bili malo zabrinuti. Nismo se s njim baš uvijek slagali jer imao je malo drugačija viđenja od nas . Iznio je svoj plan akcije i podijelio zapovijedi. Odmah mi se nije svidio njegov plan i to sam mu rekao. Naime, srpskli položaji nalazili su se nekih 2-3 km od položaja HVO-a. Bio je to relativno veliki prostor bez ičijeg nadzora, a još kada se uzme u obzir da HVO nije izlazio iz svog kanala, znali smo da u svakom trenutku možemo naletjeti na neprijateljsku izvidnicu.

Sam teren je karakterističan za to područje. S obzirom da je sve u neposrednoj blizini Save, teren se mogao podijeliti na teren s jedne strane nasipa i teren s druge strane nasipa. Pojas od nasipa do Save na tom dijelu bio je širok 300-tinjak metara. Ispod samog nasipa prolazio je put i uz njega čistina od 20-tak metara. Odmah na kraju čistine - rub šume. Šuma je bila rijetka ali potpuno ispunjena gustim i suhim granjem, nalik na džunglu. Granje je bilo toliko isprepleteno da se kroz njega gotovo nije moglo ni proći. Za vrijeme visokog vodostaja Save cijeli taj pojas do nasipa bio je potpuno pod vodom, od tuda i sve to granje. Naš zapovjednik htio nas je podijeliti u dvije grupe. On je trebao voditi prvu grupu putem ispod nasipa, a ja sam trebao s drugom grupom ići upravo kroz svu tu džunglu. Navodno zadatak mi je bio da im osiguram lijevi bok i spriječim neprijateljsko iznenađenje s te strane.

Sve je to u redu, međutim, vode već dugo nije bilo ovdje i to guste granje bilo je jako suho i lomilo se na svaki dodir. Šest ljudi koji prolaze kroz to stvaraju jako veliku buku. Osim toga, nemoguće je nositi pušku u ruci i probijati se kroz to. Pa čak i da sve to nekako i uspijemo, neprijatelj nas može čuti na 200 metara kako lomimo grane i probijamo se. Koliko je sve to bilo gusto govori i to da se niti 3-4 metra ispred nas nije moglo ništa dobro razaznati. Da su četnici kojim slučajem imali tu neki rov ili zemunicu uletjeli bi smo im u naručje. Dakle, nisam vidio nikakvu svrhu tog našeg zadatka, osim da nas četnici pobiju pa na taj način upozore drugu grupu na njihovo prisustvo. Kad sam to rekao zapovjedniku samo mi je rekao da ako ne želim ići da ostanem tu. Bio sam bijesan na njega i nadao sam se da nećemo naletjeti na skriveni četnički položaj. Trudili smo se biti što tiši, međutim to nas je jako usporavalo. Druga grupa sa zapovjednikom išla je putem i bila je puno brža od nas, iako je dogovor bio da se krećemo paralelno s njima. Iako smo se polako probijali kroz gustiš, svako malo smo stajali da bismo osluhnuli… Od lomljenja suhih grana nismo ništa čuli oko sebe, a nas se moglo čuti nadaleko, kao da stiže krdo slonova… Osjećao sam se užasno, možda sam vodio dečke u smrt, a nisam mogao ništa učiniti.

Nakon nekih pola sata našeg probijanja, i nakon što su nam ruke i lica bila potpuno izgrebana i krvava, začuli smo pucnjavu. Prvo se začuo jedan jači udar, a potom je počelo i puškaranje. Nismo znali što se događa i po zvuku smo pokušavali odrediti od kuda se puca. Iako nije bilo pametno, ipak sam uključio motorolu i pozvao drugu grupu. Nakon nekoliko poziva javio mi se Cole : “Maznuli smo im buker i rastjerali ih ali nas sada rokaju s prednje strane, ispred vas su!” .…

Pitao sam ga još jesu li svi u redu a on je samo kratko rekao: “Ne! Pošalji mi dvojicu ovdje!”.

Ipak sam odlučio poslati još četvoricu njima, a ja i Krt smo nastavili dalje sami. Sada smo se već četeveronoške probijali. Uskoro smo po pucnjavi zaklučili da se nalazimo paralelno sa drugom grupom i čuli smo njihove glasove, dozivanja, viku… Tamo je bilo gadno. Krt i ja produžili smo još malo naprijed i znali smo da su četnici sada ravno ispred nas. Iako nismo znali koliko ih je i kako su utvrđeni, cilj nam je bio iznenaditi ih s ove strane gdje nikoga ne očekuju i makar im odvući pažnju toliko dok se naši povuku . Uskoro smo izbili na jednu malu čistinu. Na rubu čistine smo zalegli i pažljivo promatrali drugu stranu nebi li otkrili četnike. Naši su još pomalo pucali ali s ove strane nismo čuli odgovor četnika. Nalazili smo se točno između naših i četnika, malo ukoso.

Nakon 2-3 minute na samo 50 –tak m od nas začuli smo pucnjavu i ugledali oblak dima. Četnik sa“garonjom” je iz šume prašio po našim dečkima. Brzo sam stavio mali trenutni tromblon i ispalio ga prema četniku. Krt je isto učinio sa još jednim ali je pucao malo više u krošnje, nebi li se što više raspršilo iznad njih. S obzirom da nismo znali koliko ih je ispred nas nastavili smo u tom pravcu ispaljivati tromblone, bombe iz “pijanog ustaše”, pucati… Svako malo mijenjali smo položaj s kojega pucamo. Uskoro se pucnjava potpuno utišala. Nismo bili sigurni jesmo li ih sredili ili su se samo pritajili . Polako smo puzeći krenuli udesno, prema putu na kojem su se i naši nalazili. Htio sam provjeriti da li su se povukli, i da li se sad i nas dvojica možemo povući. Krt je bio odmah iza mene. Polako smo se spustili u mali kanal na rubu šume, a odmah iza kanala počinje onih 20-tak m čistine do nasipa. Sad smo kontrolirali čistinu između šume i nasipa.

U jednom trenutku učini mi se kako ispred mene, na manje od 50 metara, nešto leti kroz zrak. Zatim je iz šume još nešto izletjelo i palo na vrh nasipa. Netko je bio ispred nas i spremao se za pretrčavanje čistine ! Prvo se htjeo riješiti “RAP-a” i ostalog tereta…. Kleknuo sam, nanišanio i čekao. Krt mi je došapnuo kako su se naši izvukli do mjesta gdje nasip zavija pa ih četnici više nisu vidjeli . Čekao sam čejena da izleti na čistinu… Izletio je brzinom munje i samo 20 metara ga je dijelilo od sigurnog zaklona. Prebacio sam na pojedinčnu paljbu i pratio ga par metara i zatim zapucao…. međutim, samo se začulo tupo klik! Pogledao sam u pušku i vidio da se metak zaglavio kod zatvarača. Krt je vidio što se događa, ustao se iznad mene i zapucao… Kako sam ja i dalje klečao na jednoj nozi i pokušavao popraviti pušku on je nastavio pucati i prema drugom četniku koji je potrčao za onim prvim. A ja sam proklinjao tromblonske metke i masnu rumunjsku municiju….

Taman u trenutku kad sam sve napravio, od jednom sam shvatio da ležim. Nije mi bilo jasno što se događa. Gledao sam u nebo iznad sebe a misli su mi munjevito prolazile kroz glavu, pokušavao sam shvatiti što se događa i pokušao sam se uspraviti. Sjeo sam na travu i vidio da su mi hlače i čizma razderane i pokušavao sam se sjetiti gdje sam to razderao. Tada sam postao svijestan da ništa ne čujem! Pogledao sam prema Krtu koji je stajao samo 2 metra od mene i vidio kako mahnito puca prema šumi i nešto mi viče… ali ja nisam ništa čuo. Pogledao sam prema nasipu a na vrhu njega stajao je onaj prvi četnik i čudno se njihao… Tada sam shvatio da ga je Krt rešetao s rafalom. Ponovno sam pogledao nogu i pokušao je podignuti s rukama. Noga se tada samo presavila u potkoljenici , kroz hlače je izvirila kost i tek tada je krenula krv…..

Kasnije sam često razmišljao o tome i zaključio da je od ranjavanj pa do pokušaja da podignem nogu prošlo jedva pola minute… a meni se činilo kao cijela vječnost…

Kada sam vido kost i svu onu krv koja je jurnula iz noge, samo sam legao nazad, u glavi mi je nešto govorilo da moram ostati ležati. I dalje nisam ništa čuo i čudio sam se tko me sada u svoj ovoj situaciji još i gađa zemljom… Lagano sam nagnuo glavu na stranu i shvatio da me nitko ne gađa zemljom nego se meci zabijaju u zemlju pored moje glave.
Tada sam ponovo čuo zvukove i pucnjave ali mi se činilo negdje daleko u daljini. Uskoro sam shvatio da Krt i dalje roka po njima i štiti mene. Tada sam ga i čuo kako mi viče da se otkotrljam u kanal. Pucao je kao luđak, pri tome je urlao i spominjao četnicima majku. Prva suvisla misao nakon ranjavanja je bila PUŠKA! Di mi je puška?! Okrenuo sam se na lijevu stranu i ugledao ju pored sebe. Malo sam se nagnuo da ju dohvatim i kada sam ju već imao u ruci osjetio sam još jedan udarac u desnu stranu, u visini bubrega. Opet sam bio pogođen ali samo mi je bilo u glavi kako se s puškom otkotrljati u kanal. Počeo sam se okretai ali oštra bol u desnoj strani me je natjerala da ponovno legnem na leđa. To mi je možda i spasilo život…

Sa suprotne strane od one s koje sam dobio metak kod bubrega, sada sam dobio još jedan u predjelu stomaka. S obzirom da sam ležao, metak me je samo poderao po preponama i stomaku i prozviždao mi iznad glave. Da sam kojim slučajem imao podignutu glavu pogodio bi me direktno u nju. Više nisam brojao gdje sam sve pogođen, nego sam se zadnjnim naporom uspio otkotrljati u kanal. Srušio sam se u njega naglavačke a noga se čudno prebacila preko mene. Pokušavao sam se okrenuti u neki bolji položaj, a u tom trenutku je Krt, povlačeći se unatraške i pucajući pao preko mene i srušio se u kanal. Iako sam bio teško ranjen i krvario iz nekoliko rana, bila mi je smiješna ta situacija…

Gurnuo sam ga zdravom nogom kako bih ga maknuo sa sebe ali on se nije micao. Pomalo sam se primaknuo do njega i uhvatio ga ispod glave…. niz ruku mi se slijevala krv… Moj najbolji frend Krt bio je mrtav. Ležao sam izrešetan sam u kanalu s mrtvim frendom u naručju. Vladala je neka zlokobna tišina. Niti jedna ptica se nije čula, niti jedan pucanj, niti jedan glas…. samo tišina, i ja i Krt u kanalu. Kroz glavu mi je prolazio cijeli moj život. Znao sam da ovako mogu završiti bilo kada, ali da ću kosti ostaviti u Bosni, sam bez igdje ikoga, to nisam znao…

Znao sam da će uskoro i četnici doći do nas da provjere što je s nama. Moji su se odavno izvukli, četnici su se pregrupirali i bilo je nemoguće očekivati da će se netko uspjeti probiti do mene… Nije bilo vremena za samosažaljavanje, plakanje i kukanje. Bio sam sve slabiji, sve više me je boljelo i više se nisam mogao micati…

U prsluku sam imao prvi zavoj ali nisam se mogao pomaknuti da dođem do njega, a kamoli da nešto previjem… I što da previjem? Imam samo jedan zavoj… Bombu koja mi je bila zakačena na prsluku, skinuo sam i zadnjim atomima snage ispravio zavrnute vrhove osigurača. Prst sam provukao kroz alkicu osigurača, naslonio se preko Krta i čekao… Znao sam da kada dođu do nas da će netko htjeti provjeriti jesmo li mrtvi i da će me sigurno prevrnuti nogom. Tada sam namjeravao povući osigurač, pa makar će još jedan sa mnom…

Polako sam otvorio oči još uvijek ne shvaćajući gdje se nalazim i što se dogodilo. Iznad sebe sam ugledao krošnju stabla i sunce koje je prodiralo kroz njega. Polako sam se počeo prisjećati svega. Okrenuo sam glavu u stranu i ugledao Dejanovo nepomično tijelo… O Bože, ipak nije bio ružan san. Shvatio sam da sam neko vrijeme bio u nesvijesti, a koliko dugo, nisam znao. Pažljivo sam počeo osluškivati. Čak se ni ptice nisu čule… Vladala je neka zlokobna tišina.Tada sam opet pomislio na pušku i krenuo rukom da je potražim. Tek tada sam shvatio da u ruci još uvijek držim bombu. Pokušao sam se polako pomaknuti ali nisam mogao.

Bio sam sav ukočen, a u istom trenutku me je zaboljelo na nekoliko mjesta… Neko vrijeme sam još malo osluškivao a kada nisam čuo nikakve sumnjive zvukove u blizini, počeo sam tražiti pušku. Jedino sam mogao micati glavu i malo gornji dio tijela i ruke. Od stomaka prema dolje nisam osjećao gotovo ništa osim neke čudne tupe boli… Malo sam nakrivio glavu na stranu i počeo gledati oko sebe. Prvo što sam vidio bila je zemlja natopljena krvlju. Opipao sam krv prstima i ona krv uz samo tijelo je bila topla a malo dalje od tijela je već bila hladna. Zaključio sam da već duže tu ležim ali i da još uvijek krvarim. S obzirom da nisam mogao sjesti, rukom sam počeo istraživati po sebi mjesta na kojima sam ranjen…. Jedino što sam osjetio bila je uniforma natopljena krvlju. Osjećao sam oštru bol u visni desnog bubrega a kada sam ruku stavio na stomak , opet samo krv…

Pokušao sam pomaknuti desnu nogu i uspio! Tada sam s njom pokušao pomaknuti lijevu no onda me je presjekla oštra bol, kao da mi je netko zabio nož u glavu. Opet sam pokušavao namjestiti glavu tako da vidim što je s lijevom nogom. Ono što sam vidio nikako mi se nije svidjelo… Noga je stajala u nekom čudnom položaju. Shvatio sam da je gotovo prepolovljena u potkoljenici i da nije dobro. Oko nje sam vidio najviše krvi…. Pronašao sam u džepu na prsima prvi zavoj ali nisam imao snage da ga otvorim. Ona oštra bol u visini bubrega bila je od noža. Metak je pogodio u nož i prošao kroz njega u tijelo a metalni dijelovi futrole i noža ostali su zabijeni u tijelo… Imao sam zavoj, nisam ga mogao otvoriti, a da sam i mogao otvoriti nisam se mogao pomaknuti… Kakva glupa situacija! Jedino što mi je još besprijekorno funkcioniralo bio je mozak.

U jednom trenutku začuo sam dozivanje, i to vrlo blizu. Umirio sam se jer nisam znao što se u međuvremenu događalo. Znao sam da su moji dečki izvukli ranjene i da smo ostali Dejan i ja da ih štitimo, a kada smo i mi pogođeni, naši više nisu mogli do nas. Čudio sam da četnici već nisu došli do nas. Kada smo bili pogođeni bili su nekih 40-50 m od nas. Dozivanje se ponovilo i shvatio sam da su u pitanju četnici. Zvali su nas : „Ujoooo ! Jesi živ ujo ?! Jebat ćemo vam majku ustašku! Zaklat ćemo vas ko svinje…!“.

Šutio sam, to sam jedino mogao. Znao sam da ne smijem gubiti glavu i paničariti. Nisam se smio niti javiti. Da su četnici bili sigurni da smo ranjeni ili mrtvi već bi došli. Moja prednost je bila u tome što nisu znali koliko nas je i u kakvom smo stanju. Ne’š ti prednosti … Nisu znali niti točnu lokaciju iako su bili jako blizu. Da sam im odgovorio znali bi gdje sam i jedna bomba u kanal u kojem sam ležao, bila bi dovoljna . Nastavili su dozivati svakih par minuta, a mene je počelo sve više boljeti. Tijelo se hladilo, izgubio sam puno krvi i sve mi je teže bilo ostati priseban, ali bombu nisam ispuštao iz ruke.

Borio sam se sa nesvijesticom, počeo sam drhtati, bilo mi jako hladno… Kroz glavu mi je prolazio cijeli život, djetinjstvo, škola, prijatelji, roditelji … U jednom trenutku mi se učinilo da čujem još neko dozivanje ali s druge strane i iz veće udaljenosti. Opet se ponovilo i ovaj puta sam shvatio da me netko doziva po imenu! O Bože, haluciniram li ja? Više nisam znao što je stvarnost , bio sam u nekom polusnu… Usta su mi bila suha i poželio sam najhladnije pivo na svijetu. Tada sam pomislio kako gubim razum. Želim pivo a četnici mi psuju majku ustašku… Opet mi se učinilo da me netko doziva imenom… Prestao sam drhtati, više mi nije bilo hladno, samo sam bio umoran.

Počeo sam sklapati oči i sve teže sam se prisiljavao da ostanem budan. Više nisam mogao niti pratiti što se događa oko mene. Eh, da su glupi četnici znali, mogli su birati kako da me ubiju… U jednom trenutku me je trgnuo iz tog polusvijesnog stanja neki čudan zvuk u neposrednoj blizini. Naglo sam se „razbudio“. Mirno sam ležao ali mozak mi je opet radio 100 na sat. Zvuk se ponovio i shvatio sam da netko kroz šumu polako prilazi kanalu u kojem smo ležali. Odmah sam zaključio da s te strane mogu samo četnici doći… Znači, ipak se banda kukavička odvažila provjeriti što je s nama. Polako sam okrenuo gornji dio tijela u stranu i namjestio se u nešto slično ležanju na boku s tim da su noge ostale u prijašnjem položaju. Dejan je ležao mrtav pored mene. Naslonio sam glavu na njega, a ruku s bombom stavio ispod sebe. Zadnja želja mi je bila da ne zapucaju odmah u mene. Nadao sam da će ipak prvo provjeriti da li sam živ. Nadao sam se da će me nogom gurnuti ili prevrnuti na bok, a tada bi tome četniku zadnje bilo što bi vidio moj pobjednički osmjeh… Ja sam ionako bio gotov ali htio sam barem još jednog povesti sa sobom na put bez povratka…

Zvukovi su bili sve bliži, bolovi su me razdirali ali ležao sam mirno. U glavi mi je opet bilo nevjerovatno bistro. U jednom trenutku začuo sam korak odmah iznad mene, na rubu kanala… dakle, to je to, samo da ne zapuca odmah, samo da ne zapucaju… Tada mi se učinilo da sanjam. Začuo sam tihi ali poznati glas: „Dražene, Dejane …O jebem ti život! O Bože dragi… pobijeni su obojica!“.

Prepoznao sam Coletov glas. Potiho kroz zube je psovao četnicima sve po spisku… Polako sam se okrenuo, osjetio sam nevjerovatno olakšanje, samo sam se nasmješio Coletu i onesvijestio se…

Cole, njegov brat Cule i Kingo, uspjeli su se, puzeći gotovo 2 sata, probiti do nas. Poslije su mi pričali da kada sam se okrenuo prema njima, da mi je iz ruke ispala bomba a oni jadnici su mislili da sam je bacio na njih pa su pobacali u stranu. Na sreću, osigurač je još bio na mjestu…

Ubrzo sam se opet osvijestio, a kada sam pogledao oko sebe shvatio sam da ležim na leđima, da dvojica pužu uz mene i držeći me za ovratnik vuku uz sebe. Kingo je bio iza nas i vukoao je Dejana. Kako sam bio na leđima i vukli su me glavom prema naprijed, mogao sam vidjeti sve što se događa iza nas, samo sam trebao malo dignuti glavu. Shvatio sam da nisam dugo bio u nesvijesti jer smo prešli nekih 30-tak metara od mjesta na kojem sam ležao. Problem je bio u tome što su me vukli uz rub kanala, odnosno uz rub čistine. S druge strane kanala koji je bio širok jedva 2 metra, bila je gusta šuma i grmlje. Kroz to nas nisu mogli vući a i stvarali bi veliku buku. Ovako su nas izvlačili po travi i brže smo se kretali ali bilo smo laka meta…. Bilo je bitno preći nekih 150-200 metara do mjesta na kojem nasip Save zavija i nakon toga nas četnici više nisu mogli vidjeti.

Iznenada se začula pucnjava iz blizine. Meci su počeli fijukati oko nas. Braća Cole i Cule me nisu ispuštali i nisu se zaustavljali nego su još brže potegnuli. Vukli su me a ja sam mislio da mi dijelovi tijela otpadaju putem … Malo sam pridigao glavu i ugledao bljeskanje pucnjeva s onog mjesta na kojem smo ležali. Još 10-tak minuta i četnici bi stigli prije mojih dečki… Meci su i dalje zujali oko nas i bilo je sve gadnije. Nisam mogao ništa i samo sam gledao kako mi se kraj glave zabijaju meci u zemlju, gotovo da sam osjetio njihovu toplinu…

Više nismo mogli dalje. Cole se brzo okrenuo na leđa, skinuo i raširio zolju i pitao me : „Di su?! od kuda pucaju?“.

Više nisam imao snage ni govoriti, ali nekako sam mu promrmljao da su tamo gdje smo ležali. Nanišanio je zoljom u tom smjeru ali zolja nije reagirala. Još jednom je stisnuo okidač na zolji i opet ništa. Pogledao je u nju i tada je vidio da je jedan metak pogodio zolju dok mu je bila na leđima… Opet smo imali ludu sreću jer zolja nije eksplodirala na njegovim leđima. Brzo je zapucao iz „srpkinje“ prema četnicima, a njegov brat me je nastavio vući. U jednom trenutku sam vrisnuo od boli, nešto mi se zabolo u leđa… a četnici su i dalje pucali…

Okrenuli su me na bok u vidjeli da se ostatak neke odsječene grane koji je onako oštar virio iz zemlje zaglavio pored noža, a nož mi je i dalje bio u tijelu… Nisu ga smjeli vaditi jer tek tada bi nastalo veliko krvarenje iz tako velike rane. Malo su me vratili nazad i opet povukli pored toga oštrog ostatka grane. A sve to vrijeme meci su zujali oko nas poput dosadnih komaraca…

Kasnije, kad smo prepričavali tu situaciju, nitko od nas nije mogao objasniti kako niti jedan metak nije nikoga pogodio. Po žestini pucnjave pretpostavili smo da je barem 3-4 četnika stalno pucalo po nama. Dečki su kasnije na uniformi pronašli nekoliko nevjerovatnih rupa od metaka. Jednom je jedan prošao kroz ovratnik prsluka, drugog je metak samo lagano okrznuo između donje usnice i brade… Sveukupno je bilo na njima trojici oko 10-tak rupa od metaka, a nitko niti ogreban! Nikada si to nismo mogli objasniti jer i najlošiji strijelci bi pogodili nekoga s te udaljenosti barem jednom… Kao da nas Božja ruka štitila…

Nekim Božjim čudom smo stigli do dijela na kojem nasip Save zavija i nakon toga ćemo biti sigurni, više nas četnici neće moći vidjeti. Tamo nas je čekalo pojačanje… Eh, a to pojačanje se sastojalo do par pripadnika HVO-a i ABiH koji su skupili dovoljno hrabrosti da napuste položaj i dođu barem do ovoga dijela do kud je bilo sigurno… U pamćenje mi se urezalo prestravljeno lice jednog bosanskog vojnika koji je u mene gledao kao u avet. Nosio je crnu beretku na glavi s onim ljiljanima, oznakom ABiH. Tada sam se opet onesvijestio.

Sljedeća scena koje se sjećam kada sam opet otvorio oči bili su vojnici s puškama koji su žurnim koracima odlazili u smjeru iz kojega smo mi došli. Opet sam ležao na travi. Tek tada sam shvatio da mi netko pokušava previti rane. Kada je primjetio da sam otvorio oči, samo je uzviknuo: „Živ je !“ .

Okrenuo sam glavu u stranu i vido Kinga i Coleta kako vojničkim bajunetama pokušavaju odsjeći dvije deblje grane. Napokon im je to uspjelo a onda su na njih navukli dvije vojne jakne i tako napravili improvizirana nosila. Bili smo izvan vidnog polja četnika ali naši položaji i prijelaz na Savi su još bili daleko… Tada sam već svako malo gubio svijest i dolazio k sebi. Više me nije ništa boljelo, bio sam čudno miran… Ne znam više ni koliko je sve to trajalo ni kako se točno odvijalo, samo se sjećam kratkih detalja kad bih se osvijestio, no brzo bih opet padao u nesvijest.

Kada sam slijedeći put otvorio oči, ugledao sam nebo iznad sebe i začuo brujanje nekog motora. Pomislio sam da se vozim u nekom kabrioletu. Zar je moguće da sam ipak sve ono sanjao? Okrenuo sam glavu na stranu i ugledao vodu, spustio sam pogled prema dolje i vidio nekog vojnika koji mi je namignuo i rekao: “Drži se jarane, vozim te preko Save, uskoro si u sigurnim rukama!“… Opet sam se onesvijestio.

Po tko zna koji puta otvaram oči i ugledam hrpu nepoznatih lica nagnutih nad mene. Nikada neću zaboraviti onaj strah u njihovim očima! Nikada! Bili su preplašeni ali svejedno su se tiskali oko mene da bi me bolje vidjeli… a ja sam se čudio što je svim tim ljudima, što ima na meni tako zanimljivo da me tako promatraju. I zašto taj tako očiti strah na njihovim licima? Pitao sam ih gdje se nalazim, a jedan od njih se primaknuo gotovo do mog lica i pitao me što sam rekao. Ponovio sam pitanje, a on se još bliže primaknuo i opet tražio da ponovim.

Nije mi bilo jasno tko je lud ovdje, ja ili oni. I da li se sada ovo stvarno događa ili sanjam? Što je stvarnost a što fikcija? Ništa više nisam znao… Kasnije su mi drugi objasnili da sam ja u stvari šaptao jer nisam imao snage izgovoriti ništa glasnije… Tada je netko rekao da se maknu svi od mene i da mi daju zraka. Prišla mi je jedna cura s bocom infuzije u ruci i rekla da se ništa ne brinem, da sam sada u Slavoniji, prevezli su me preko i čim mi pruže prvu pomoć voze me u Slavonski Brod u bolnicu. Unatoč svom tom stanju prepoznao sam je. Bila je to Katarina, cura iz saniteta naše brigade. Imala je svega 19-20 godina. Katarina je bila djevojka mog prijatelja Sikire, koji je ranjen u istoj akciji ali nešto prije mene i njega su uspjeli izvući zahvaljući meni i Dejanu. Katarinin otac je radio u Njemačkoj dugo godina i početkom rata je došao po nju i majku da idu s njim u Njemačku, ali Katarina je ostala u Brodu i otišla je u Gardu. Puno je ranjenika izvukla s prve linije…

Katarina je meni spašavala život a ja, potpuno nesvijestan svog stanja, razmišljao sam kako da joj kažem da je Sikira ranjen…

Dok je ona meni užurbano pružala prvu pomoć, okrenuo sam glavu na stranu i u tom trenutku ugledao nešto što će me još dugo proganjati… U blizini je stajao kamion sa oznakom crvenog križa. Na zemlji pored kamiona ležalo je Dejanovo beživotno tijelo. Dvojica vojnika su mu prišla i uhvatili ga za ruke i noge i poput vreće krumpira ubacili ga u kamion… Duša mi je vrištala od bola…

Strpali su me u neki mali pekarski kombi. Katarina je cijelo vrijeme bila uz mene i pokušavala me održavati budnim. Htjela je da joj pričam što se dogodilo. Pokušavao sam nešto pričati jedno vrijeme, a nakon toga sam ju zamolio da me pusti na miru da malo odspavam. Više me ništa nije boljelo, samo sam bio umoran i htio sam malo odspavati. Ipak sam ja danas puno propješačio… Tresla me je za rame i pljuskala po licu, rekla mi je da nisam umoran nego sam strašno iskrvario i da ni sama ne zna kako sam još živ. Rekla je da ako zaspem sada male su šanse da se ikada više probudim… A ja sam mislio da kao i sve žene, samo bez veze paničari. Glupo je reći ali meni je čak bilo i lijepo… Kao kad u sred zime uđeš umoran i promrznut u toplu prostoriju i zaspeš pored peći, tako sam se osjećao… Čak vjerujem da sam „nabacio“ i neki glupi blaženi osmijeh…

Međutim, Katarina je znala što se događa i stalno me iznova budila, davala mi neke injekcije i stalno mi govorila gdje se trenutno nalazimo, kroz koje mjesto prolazimo. Taj put od Slavonskog Svilaja do Slavonskog Broda mi se jako odužio. Mislio da putujemo satima… Zadnje atome snage sam crpio iz sebe kad mi je rekla smo upravo prošli pored gradskog groblja. Bio je to istočni ulaz u Slavonski Brod… Još sam malo…

Zadnje riječi koje sam uputio Katarini bile su: „Gdje smo sada ?“, a ona mi je odgovorila: „Kod Royala“.

Royal je bio poznati brodski kafić na raskrižju . Od bolnice nas je djelilo samo par stotina metara. I tada, kao i kad su dečki došli po mene, osjetio sam neko veliko olakšanje. Kao da više nisam morao biti napet i truditi se. Bilo je to zadnji put da sam izgubio svijest…..

Kasnije mi je Katarina pričala da je u tom trenutku shvatila da me gubi i da me više ne može povratiti. Stalno je vikala: „Nemoj mi sad umrijeti, ne sad… izdrži još malo!“.

Vozač je cijelo vrijeme vozio luđački i u bolnicu je uletio poput Nikija Laude… Tu večer je u bolnicu pristiglo puno ranjenih i mrtvih iz Bosanske Posavine. U bolnici je vladao kaos. Hodnici su bili puni vojske, rodbine i prijatelja stradalih. Osoblja nije bilo dovoljno pa su čak pozvali i maturante medicinske škole da pomažu. Kažu da su me iz kombija izvukli sa nogom preklopljenom prema gore i bez ikakvih znakova života. Brzo su me uvezli na Hitnu i bolničko osoblje me je preuzelo od Katarine… A Katarina je ostala na vratima plačući i stalno je ponavljala: „ Samo 5 minuta, 5 usranih minuta nam je trebalo…“

Netko od tih maturanata me je pregledao jer svi kirurzi su bili zauzeti operacijama, sve sale su bile pune ranjenika, sestre su trčale hodnicima pokušavajući stići obaviti sve što se od njih traži. I netko od tih maturanata, nakon što mi nije napipao puls i nakon što mi je provjerio zjenice, zaključio je da sam mrtav. Prekrili su me plahtom i stavili na kraj hodnika među ostale mrtve…

I tada dolazi ona, Sanja (nazovimo ju tako), cura koja je radila u bolnici kao medicinska sestra. Tu večer je imala zadatak popisivati sve mrtve pristigle u bolnicu i dalje ih transferirati na patologiju. Prišla je i do mene, otkrila plahtu i tada me je prepoznala. Nikada nismo bili neki veliki prijatelji ali poznavali smo se iz grada, izlazili na ista mjesta, u ona normalna prijeratna vremena.

Bila je starija godinu dana od mene. Kada me je prepoznala, počela je plakati, bilo joj je već dosta svega, i mrtvih prijatelja i ranjenika, krvi… Tada je primjetila da mi se trznula ruka. Nije mogla vjerovati pa je još jednom provjerila puls i sve ostalo. Shvatila je da sam u stvari još uvijek živ, jedva, ali ipak živ…

I nakon što sam ležao 15-tak minuta prekriven među mrtvima, Sanja me je spasila. Brzo je dozvala nekog doktora i započela je reanimacija elektro šokovima… Da nije bilo Sanje, nebi danas bilo ni ove priče…

Budući da Zadar nije bio konačno odredište, majka je odlučila da odemo privremeno u Njemačku kod njene sestre gdje se već skupila i ostala rodbina budući da je granatiranje Hrvatske uzimalo zamaha. Otišli smo kod neke rodbine u Rijeku kako bi izradili putovnice. Imali smo samo ono što smo donijeli na sebi pa su nam dobri ljudi skupili nešto rublja. Osjećala sam se toliko poniženo jer ništa nismo imali. Sve smo izgubili, i oca i najužu rodbinu, istjerali su nas iz Škabrnje… i sada smo morali ići u „neku“ Njemačku.

Svi su nas sažalijevali i motali se oko nas. Meni se to nije sviđalo i molila sam Boga neka što prije započnu dani kada se ovih događaja neću više sjećati i kada ćemo živjeti ponovno naš život. U Škabrnji.

Nisam znala zapravo da li sve to skupa sanjam. Kada bi se ujutro probudila u Riječkom stanu nisam znala gdje smo. Pitala sam se: “Što mi tu radimo“, „Gdje je moj krevet i igračke“? „Moji rođaci?“, „Moj otac?“.

Veoma brzo morala sam shvatiti da to nije san niti moja igra o noćnoj mori već stvarni život čiji smo akteri. Akteri u bezveznim džemperima u kojima smo se morali slikati za putovnicu kako bi otišli u Njemačku.

Vratili smo se iz Njemačke u stan u koji je jedan rođak ušao jer je stan ostao prazan nakon što su Srbi vlastitom voljom otišli iz grada. Kao da su znali da žele postići neki novi cilj, pa im napuštanje vlastitog stana nije bio problem.

U Njemačkoj smo bili 3 mjeseca u malom stančiću kod rodbine i bilo nas je 27. Spavali smo doslovice svugdje. Međutim, majka se željela vratiti i tako smo došli u stan u Zadru. Moja sestra i ja, zajedno sa mojom hrvatskom rodbinom (zvali su nas „progranici“) išli smo njemačku školu. Druge dvije sestre bile su male tako da nisu morale ići u školu.

Ujutro kad bi se ustajala pomislila bih: “Blago njima što su male i ne moraju ustajati u školu“.

Neki od nas su išli u „prave“ njemačke razrede dok je nekolicina nas pohađala nastavu zajedno s progranicima iz ostalih dijelova hrvatske s nekolicinom njemačke djece. Vjerojatno zato da se nebi osjećali segregirano. Meni to nije smetalo, nisam se osjećala segregirano ako sam bila među svojim vršnjacima iz hrvatske. Meni je to bila čast. No, u redu, nije bilo loše upoznati i njemačke vršnjake i početi malo pričati njemački jezik.

Kad je majka odlučila da se vraćamo u Hrvatsku (gdje nisu prestale padati granate) moja učiteljica je rekla majci: “Baš šteta što odlazite, Maja je počela tako lijepo usvajati njemački jezik“.

Meni je bilo svejedno. Nisam tada znala što bi potencijalno moglo značiti biti poliglota, tako da sam prihvatila majčinu odluku bez prevelikog oklijevanja. Ionako mi je bio teško u toj Njemačkoj, posebice ustajanje u šest ujutro i hodanje po snijegu, mraku i ledu do škole koju sam pohađala. Nekad sam čak znala i pobjeći iz škole jer mi je to toliko teško padalo.

Htjela sam se vratiti doma i biti uz majku jer nisam željela tako brzo odrasti. U Škabrnji je bilo lijepo jer sam osim škole imala svoje prijatelje i mjesto za igru. Njemačka mi je bila toliko mrska jer je sve bilo čudno.

„Najprije Srbi su mi oduzeli moje djetinjstvo, a sada i ova Njemačka želi da postanem ozbiljna“.
Započeti jedan novi život u Zadru bilo je teško, posebice za moju majku koja je ostala sama sa četvero djece. Nikada nisam znala što se događa u njenom biću, jer nikada nije izražavala svoje osjećaje. Mogla sam samo pretpostavljati kolika promjena se morala dogoditi u njenom životu.  Vidjela se neizmjerna tuga i povučenost.

Sjedila sam na kauču koji je pripadao nekoj srpskoj obitelji koja je živjela prethodno u stanu u kojem smo mi došli kao novopridošlice i promatrala majku. Poželjela sam vrisnuti od boli i obznaniti svijetu njenu neizmjernu tugu i nepravdu. Osjećaj zarobljenosti i gušenja i zapravo pitanje koje mi se stalno motalo u tom trenutku bilo je: “I što sada?“ , i „Što ćemo mi sada u ovom stanu“? , „Koji je slijed događaja?”

Smeđi kauč, slike, sav namještaj bio je nečiji u tom stanu i ništa od toga mi se nije sviđalo.

Izaći u dvorište među nove prijatelje meni je bilo toliko mrsko jer sam željela natrag svoju Škabrnju, svoju kuću, svoje prijatelje i svoju zemlju. Odjedanput sam se našla u sklopu zgrada gdje nema stabala, zemlje u kojoj smišljam nove igre, moje bicikle. Neki novi prijatelji koje tek trebam upoznati.

Nije me to veselilo jer je bilo lažno, umjetno i prisilno.  Znala sam da ne smijem ostati u stanju samosažalijevanja. Veoma brzo to  je shvatila i moja majka. Krenuli smo u jedan novi život, majka i nas četiri. Moja glavna snaga za daljnju borbu u novonastaloj situaciji dolazila je od mojih sjećanja i ljubavi prema pokojnom ocu i njegove žrtve za ovu domovinu.

Znala sam da je otac dao ono najdragocjenije od sebe kako bi mogli danas živjeti u slobodnoj državi. Toliko sam ponosna na to da mi u životu ništa nije teško. Danas imam toliko snage, želje, volje, optimizma, ljubavi, sreće, uspjeha… sve to dugujem mojem ocu.

Biti u Benkovačkom vrtiću i osluškivati glasove nekoga tko mi ne želi dobro, budili su meni osjećaj odbačenosti od svijeta. Pitala sam se zašto je mala grupica žena i djece morala doći na ovako ponižavajuće mjesto. Ispred naših vrata bili su vojnici, a mi smo ležali na podu u toj sobi. Pitala sam se: „Pa kome bi ja ili neke od žena mogle nauditi? Jesmo li mi spremne na nekakve zločine?“

Zapravo u tom trenutku kao da je najcrniji oblak prekrio moje misli. Teško je bilo razlučiti ljepotu života od trenutaka u kojima ti tijelom prolaze srsi. Ne osjećaš sebe. Ovisiš o nekome drugom. O njegovoj samilosti da te ostavi na životu. Da te poštedi eventualne patnje. Ne sjećam se da su žene uopće mogle govoriti. Izgubile su sposobnoost govora i izražavanja emocija. Razmišljale su sigurno o golom preživljavanju…ili zapravo, griješim. Mislim da su razmišljale o svojim najdražima, o muževima, očevima, majkama, djeci, djedovima..

Nikada neću zaboraviti noć u kojoj sam osluškivala jecaje žena koje su ležale poredane jedna do druge. Samo jecaji su odzvanjali prostorijom. Neizmjerna tuga je ulazila u njihova srca jer su osjećale da više ništa neće biti isto. Gubitak drage osobe odjekne u našoj duši, nesvjesno, jer smo s njom bili povezani. Ona je činila i predstavljala naš repertoar stvarnosti. U tom trenutku repertoara stvarnosti nije više bilo jer slutiti najgore, zapravo donosi najgore. Smrt.

Josep Pieper je jednom zapisao: „ Dobro je što postojiš“. Ovo je velika tajna jer voljeti nekoga znači predati se nekome u potpunosti u svakodnevici. Ova tajna ne govori da nam netko treba zbog nekog razloga, već nam govori da mi volimo samo zato što osoba postoji. Samo zato što živi. U trenutku mučne tišine kada nisam mogla zaklopiti oči i zaspati, zamišljam u ovome trenutku koje su misli prolazile mojom glavom, tada u devetogodišnje djevojčice. Iz ove perspektive mogu reći da je u tom trenutku sigurno taj „Dobro je što postojiš“ bio izdan. Žene nisu znale postoje li, je li dobro da postoje i je li dobro da njihovi dragi postoje. Nekako sve se to srušilo u jedan bolesni i ljubomorni: „ Ne želim tvoje postojanje!“.

Međutim, ako su oni mogli ubiti tjelesnost, nisu mogli ubiti dušu. Ljubav je gorila u svakom srcu. U svakoj ženi koja je ležala na podu benkovačkog vrtića. Svako srce se nadalo da se možda nije dogodilo, da je možda ipak ostao živ, da se možda ipak uspio izvući, da im je možda ipak pobjegao. Bez obzira što su nas izolirali od svijeta i oduzeli nam naše Ja, nisu nam mogli ubiti ono: DA MI UVIJEK NEKOME PRIPADAMO. „Čovjek, čak i ako je posve izoliran, načinjen je tako da uvijek nekome pripada.“(M.I.Rupnik)

Čini mi se da smo u tom benkovačkom vrtiću bili 3 noći. Nekako kao dijete mislim da nisam imala baš najbolju vremensku percepciju. Tek sam kasnije, kad je mama pričala o ratu i događanjima, od nje doznala da smo bili u vrtiću 3 dana. Poslije boravka u benkovačkom vrtiću odvezli su nas na Musaptan i tamo su nas razmijenili. Sjećam se mukle noći, glasova, ceste u daljini, buseva… nisam shvaćala što se u tom trenutku događalo.

Za moj djetinji um to je bilo poprilično teško za shvatiti. Najprije te izvedu iz podruma, tjeraju u koloni… napuštaš svoje selo i odvoze negdje izvan Škabrnje, a onda se opet na kraju nalazimo u gradu koji više nije srpski. Dovezeni smo u Zadar. Iako sam znala da je to naš grad čiji nam stanovnici za promjenu ne žele ništa nažao učiniti, opet smo se svi skupa nalazili u stranom gradu. I tu smo trebali započeti „novi“ život. Prisilno. Nije nam bilo do nikakvog mora, lijepe povijesti grada Zadra…

Svima nama koji smo tada doznali da smo izgubli naše najdraže nije bilo do toga da se veselimo novom početku. Za nas to je bila mučno tjeranje da pokažemo da smo živi i da imamo volje za životom.